Karota ludens

Propali su mi postovi iz arhive pa evo da vas podsjetim na bologersku suradnju s uglednim kriticarem Milkom Solobrkom s kraja studenog prosle godine u kojoj smo recenzirali izmisljene novitete izdavackih kuca:

Ako ste slucajno zivjeli u hibernaciji proteklih nekoliko mjeseci, znajte da je Vlatka opet aktivna kao Jadranka Kosor u predizborno vrijeme (da ne spominjem sad onu popularnu usporedbu s odredjenim proizvodima mesne industrije), a kao vrhunac svega, jutros sam na televiziji vidjela najavu za njen (Vlatkin, jel) novi talk show na Z1 inspirativnog naziva "O ljubavi i drugim stvarima". Tako nam i treba kad se sprdamo.

Ako vam se pak cita nesto pametno i veselo, provjerite blog nasih (paz' mene kako pisem u mnozini, ne, nisam Luj XIV, a nisam ni shizofrenicarka (jos); pod "mi" mislim na sebe i sestru) prijatelja i poznanika koji su odlucili malo proputovat svijet. Kad narastem bit cu Zoran i Doktor. :D

Kad se vec kurcim sa svojim prijateljima, evo da malo izreklamiram i Simu. Odrastali smo skupa, napravili zajedno prve korake, prestali kakati u pelene i koristiti tutu, skupa plivali, ronili, otkrivali stare Stripoteke, slavili rodjendane, Bozice i Nove Godine, spijunirali Dida Mraza, otkrili da plastika gori i zamalo zapalili kucu, snimali crtane filmove (bozesacuvaj kako je to izgledalo), vucarali se po izletima sa starcima, a onda je dosao pubertet i svatko se vrnuo na svoju stranu. Sime je oduvijek bio sportski tip, a mene je sport zanimao koliko i urinalni trakt puza balavca. Da ne duljim, Sime se poceo intenzivno baviti jedrenjem i ovih je dana sam preplovio Atlantik.
Nemam sta reci, fascinirana sam. Sime

...planine. I ne mislim na ova tu sumovita brdasca sjeverne Hrvatske iako ne sporim da su lijepa. Ali trebaju mi prave planine, strme, gole, s provalijama, siparima i neprohodnim dijelovima, sa stazicama koje vode do klisura, pustinja ili pak rijetkih gajeva s krzljavim grmljem i drvecem oderanim burom, s oblacima koji se spustaju i dizu, sa skrovitim spiljama i jamama, s hrbatima po kojima skakucete s jedne strane gledajuci Zagoru, a s druge strane more i otoke... prave planine, one koje nastanjuju vjestice, vile, kozorogi i duhovi, one koje kriju ovozemaljske i onozemaljske tajne, one planine ciji se, kako je Elli jednom davno napisala, svijetloplavi vrhovi stapaju sa snima.

Citam Bernharda i divan mi je, obozavam ovako lijepljene recenice, a zamislite, ovo gore nije Zagreb nego ratni Salzburg; slusam novi Radiohead, vani je oblacno i sumorno, saborske zastupnice lupetaju tupoumno-katolicke izjave, a zamislite, ovo gore nije opis Hrvatske dvijetisucitih nego Austrije tisucudevetstocetrdesetineke; slusam Thoma Yorkea koji svojim bolno melankolicnim glasom pjeva "This is my way of saying goodby because I can't do it face to face, I'm talking to you after it's too late from my videotape" i za divno, najdivnije cudo nemam nikakve suicidalne primisli...

Osjecam se kao uglacana ledena crna povrsina jezera. I bas mi je dobro, ha. Thom nastavlja "No matter what happens now, You shouldn't be afraid... because I know today has been the most perfect day I've ever seen."

Kao i svaki dan.

Znate ono kad se bas zblizite s nekim, kliknete se skroz u jednoj veceri, pocnete provodit vrijeme zajedno, povjeravate se jedno drugome, razmjenjujete slike i cedeove, organizirate izlete, idete skupa u kino i na tulume, spajate ekipe i bas ste si nekako jednostavno super i sretni ste jer ste nasli neku novu genijalnu osobu u zivotu? I onda se nesto dogodi, bilo sto, novi posao, novi faks, nova ljubav, privremena selidba, neka pizdarija koja vas nekako udalji... i sad okej, ljudi se udaljuju zbog raznoraznih stvari, s nekima ostanete pravo dobri, s nekima se vise ne cujete, takve stvari se dogadjaju i sta sad, to barem nije nimalo cudno. I onda dodje neko vrijeme kad vam se putevi na cudan nacin opet presjeku, pocnete se vidjati na istim mjestima, dijelite iste nove-stare prijatelje, i ono, nije sad da vam fali i da se nadate obnovit prijateljstvo jer je to isto nesto za sto mora postojati iskra plus minimum interesa, ali barem ocekujete da vas ta osoba pristojno pozdravi kad vas vidi umjesto da vas ignorira? Nikad mi nece biti jasno kako netko s kim sam visila 24 sata dnevno, netko s kim sam dijelila i dobre i lose trenutke, plakala na ramenu i zvala svaki put kad bi mi se nesto dobro dogodilo, netko tko mi je uostalom bio kucni prijatelj danas kad je "sredio/la svoj zivot" ma sta to znacilo nema dovoljno obraza ni da mi pruzi ruku?

Poanta ovoga je: M, krepaj.

S druge strane, ponekad vas ljudi koje niste vidjeli deset godina i s kojima uopce sad niste bili nesto super, znaju ugodno iznenadit. MV, hvala ti, bas si me razveselila. Eto da i ti pokupis jedan kompliment od djevojke koja tesko komplimentaje.


p.s. Mrzim novo sucelje bloga, ovo sam pokusala objavit 5 puta

U zadnje vrijeme se svaki tip s kojim budem vrati svojoj bivsoj curi. Nije da se nesto angaziram oko njih kad po jadikovkama ili izljevima mrznje skuzim da je povratak bivsoj pitanje vremena (a to me nervira jer skontam da bi tako mogli i o meni jednog dana pricat), ali pitam se jesam li ja bas tolika azdajetina da nakon mene skuze kako im je krasno bilo u vezi iz koje su jedva pobjegli? Dat cu si istetovirat naslov ovog posta na celo. Mozda i zaradim koju paru.