Prije nekoliko mjeseci, prodajom crkvenog zemljista, zapocela je gradnja dvajspet novih "urbanih vila" nesto dalje od moje ulice. Blatnjava kaljuza kojom sam svakodnevno prolazila pretvorila se iz sumske oazice s radioaktivnim potocicem u mracno gradiliste s kojeg su me mrko gledale oplate i armature. Nema potocica, nema bijesnih lisica ni sikare ni puzeva golaca po kojima sam gazila za kisnog vremena zamisljajuci kako vriste. U veljaci su odlucili preurediti poluraspadnute skale obrasle grmovima kupina. Nedavno sam skopcala da su opet otvorene, velike, betonske, ovog puta s lijeve i desne strane omedjene betonskim zidovima koji imitiraju kamen i nekakvim jadnim stabalcima koja na onom sicusnom prostoru nece pustiti korijenje. Bageri, dizalice, armature, sad je sve puno svjetlije nego ove zime. A danas je usred te bjeline stajao on, vlasnik, odjeven u svoje besprijekorno ispeglano crno odijelo. Iduci mu u susret, pregazila sam onaj radioaktivni potocic koji jos nisu sanirali i ostavila blatnjave tragove po stepenicama. Ispred ociju su mi se ljeskale njegove izglancane cipele. Pozeljela sam ih pljunut, zgazit ili barem nekako zaprasit. I sutnut ga po tim stepenicama. Zivciraju me ljudi koji se ne znaju uklopit u okolis. I koja je fora s izglancanim cipelama na gradilistu?