Karota ludens




Isengard

Prije nekoliko mjeseci, prodajom crkvenog zemljista, zapocela je gradnja dvajspet novih "urbanih vila" nesto dalje od moje ulice. Blatnjava kaljuza kojom sam svakodnevno prolazila pretvorila se iz sumske oazice s radioaktivnim potocicem u mracno gradiliste s kojeg su me mrko gledale oplate i armature. Nema potocica, nema bijesnih lisica ni sikare ni puzeva golaca po kojima sam gazila za kisnog vremena zamisljajuci kako vriste. U veljaci su odlucili preurediti poluraspadnute skale obrasle grmovima kupina. Nedavno sam skopcala da su opet otvorene, velike, betonske, ovog puta s lijeve i desne strane omedjene betonskim zidovima koji imitiraju kamen i nekakvim jadnim stabalcima koja na onom sicusnom prostoru nece pustiti korijenje. Bageri, dizalice, armature, sad je sve puno svjetlije nego ove zime. A danas je usred te bjeline stajao on, vlasnik, odjeven u svoje besprijekorno ispeglano crno odijelo. Iduci mu u susret, pregazila sam onaj radioaktivni potocic koji jos nisu sanirali i ostavila blatnjave tragove po stepenicama. Ispred ociju su mi se ljeskale njegove izglancane cipele. Pozeljela sam ih pljunut, zgazit ili barem nekako zaprasit. I sutnut ga po tim stepenicama. Zivciraju me ljudi koji se ne znaju uklopit u okolis. I koja je fora s izglancanim cipelama na gradilistu?


26.04.2007. Komentari (6) Isprintaj # Izdvoji