Karota ludens

Jutros smo se sestra i ja na jedvite jade uspjele probudit nakon sve skupa 7 i po sati sna (ona 3, ja čak 4 i po) i onako smo se grogi i snene nakon tuširanja i oblačenja u polusnu otkotrljale niz naše brdo i krenule prema faksu. Negdje na putu do tramvaja odlučile smo ući u mali dućan i kupit duvan, 5 kolača, 6 banana, jedno mliko, ovaj, errr... doručak, i to putni, tramvajski. Svježa peciva, krafne od Klare, sokovi u frižideru, sir, salama, pokoja higijenska potrepština, žvake i cigarete, to bi otprilike bio popis svih namirnica koje stanu u ta 4 kvadratna metra kolika je površina dućančića. Naravno, tu se negdje uspije nagurat i draga teta u bijeloj pregači, prototip prodavačice iz udžbenika Priroda i društvo za niže razrede osnovnih škola, nasmijanog i vedrog lica za razliku od svih onih sivih nadrkanih njušaka koje smo navikli gledati iza kase. Kupile smo dvije krafne i dva čokoladna mlijeka, i dok smo brojale kunice da platimo račun iza nas se pojavio nekakav čovo (ah, sto volim taj izraz, nisam ga koristila od vrtića).

- Dobro jutro, imate li fiiine engleske čajeve? - unjkavim feminiziranim glasom upitao je gospodin čovo.
- Imamo domaće - odgovorila mu je teta prodavačica.
- A ne bi ja dooomaće - zaskvičao je kao neko dijete koje zeli plavi autić, a ne crveni, i nastavio - ja bi one fiiine, engleske...

Sis i ja smo izasle iz dućančica i nakon desetak metara i nekoliko zalogaja krafne, kao u onoj reklami za Nescaffe, uslijedila je zakašnjela reakcija:

Može li mi netko objasnit što je u glavi čovjeku koji u 7 i 20 ujutro ulijece u socijalni kvartovski dućan dok je 100 m dalje od njega ogromni Konzum i trazi fini engleski čaj? Mogao je zatrazit i Beluga kavijar, jednaka je šansa da stoji na polici...