Karota ludens

Tamo negdje ranih devedesetih, dok se depresivni kalifornijski surfer Eddie Vedder selio u tmurni grad na sjeveru, na drugom kraju svijeta postojalo je carstvo u kojem se drugarstvo iz pjesme Branka Kockice pocelo raspadati. Kuce od cokolade i prozori od marmelade karakteristicni za to carstvo bili su postojani poput vjerovanja u djeda Mraza i misa koji donosi novce za ispale mlijecne zube. Uslijedilo je naglo rastapanje svih tih kuca i prozora, Potemkinova sela naseg djetinjstva razotkrila su se u svojoj ruznoci, a naivno vjerovanje u sretan svijet naglo nam je amputirano. Ta bili smo djeca, i zato ni danas nisam spremna nikome oprostiti ono odrastanje u samo godinu dana, onaj patoloski strah od nadolazece katastrofe. Rat se poklopio s nasim ulaskom u pubertet i trajao dovoljno dugo da odvuce fokus odraslih s nasih adolescentskih problema. Kao da frustracije vezane uz odrastanje nisu dovoljno mucne same po sebi, kao da je suocavanje s vlastitim podivljalim hormonima nesto u cemu prosjecni tinejdzeri nisu usamljeni; jos su nam i svi doslovno okrenuli ledja baveci se vlastitim egzistencijalnim problemima. Generacija koja nam je trebala biti uzor otisla je u tri picke materine, oni koji su se vratili s bojista bili su poluludi, a oni koji su ostali propali su od dopa, ponekad i oboje. Kad je sve zavrsilo, kad se fokus drustva usmjerio ka izgubljenoj generaciji, mi smo opet bili njihove kolateralne zrtve. Oduzetog djetinjstva, zbunjene mladosti, prepusteni samima sebi, odavno smo vec bili zauzeli stare napustene zgrade i igrali se autodestrukcije pokusavajuci vlastite misli devastirati u jednakoj mjeri kao i prostore u kojima smo obitavali. Igra je bila jednostavna, bilo je dovoljno posluziti se nekim sredstvom za zaboravljanje svakodnevice i otploviti u neki svijet u kojem su problemi kojima su se zamarali nasi roditelji i citav taj usrani svijet odraslih postajali trivijalni. Sto trivijalniji, tim bolje.
Do nas je izmedju svih onih svjesnih i polusvjesnih stanja dopirala jedino glazba. Tmurni bendovi koji su izgurali vesele pop-rockere s vrhova top ljestvica vise su odgovarali nasem tadasnjem senzibilitetu nego bilo sto sto se do tada pojavilo. Mozda zato sto su bili nasi, sto ih nismo morali posudjivati iz proslosti, sto su nas toliko pogodili tocno tamo gdje je trebalo, sto smo se mogli poistovjetiti s glazbom i rijecima i sto se cinilo kao da postoji netko tamo na drugom kraju zemaljske kugle tko je jednako jadan. Definitivno necu nikada zaboraviti dan kad se Kana vratila iz Vukojebinice s izlizanom kazetom na kojoj je bio "Ten". Necu zaboraviti osjecaj koji me preplavio kad sam je prvi put strpala u kazetofon buduci da sam takvu povezanost s glazbom osjetila samo jos dva puta u zivotu.
I sad, prije dva dana, stajali smo tamo na koncertu, pred covjekom s cijim smo pjesmama odrasli i s kojima smo prozivjeli cijelo ono razdoblje besmisla i beznadja, urlali smo iz petnih zila, pjevali zajedno s izgubljeno-nadjenom generacijom, mi, izgubljeno-nadjeni ljudi. Stajali smo tamo u nekakvom ciklickom vremenu u kojem je proslost postala sadasnjost i u kojem se nije promijenilo nista, a promijenilo se sve. Ma objektivno moze postojati milijun boljih bendova na svijetu, ali oni me nisu pratili kroz odrastanje. A Pearl Jam je. Sjedio je sa mnom ispod stola i prozivljavao depresiju jedne cetrnaestogodisnjakinje, stajao sa mnom na balkonu jedne ljetne veceri u Vukojebinici nakon Bergmanovog filma. Citao je sa mnom Kiklopa, roman o strahu i bijegu. Prolazio kroz moju tihu patnju za Leom, prosao citav put moje opsjednoscu s M od fatalne ljubavi do nepozdravljanja pola godine kasnije, pratio me po prvoj godini faksa; odrastao je i uz mene i sa mnom; sve je bilo tu, i mali plavi auto, i veliko plavo nebo i malo crveno svjetlo i hrpa detalja drugima nebitnih... moja prva ljubav.