Karota ludens

Mislim da mi definitivno treba zabraniti gledanje televizije. Sto sam starija, to samu sebe sve vise podsjecam na pokojnu prabaku: svadjam se s programom. Doduse, moja prabaka je imala 85 godina kad je to radila, a ja sam samo kojih sezdesetak godinica mladja, al sta sad, pa necemo valjda cjepidlacit.

Prvo smo sestra i ja gledale Studengoru. Mala je rekla da ima sretan kraj. Pa ako je mrtav Jude Law koji cijeli film pokusava doci do svoje drage nekakav sretan kraj, onda sam ja sleper s prikolicom. Kaze mala, pa ne moze imat "happy end" jer bi onda film bio samo ljigava pateticna prica, a ovako je pokupio ne-znam-koliko Oscara. Mos mislit, uopce nije predvidljiv kraj. Mogli su ga ubit minut prije nego sto je stigao do nje, barem bi to bila nekakva novost u odnosu na dosadasnje not-sou-hepi endings u kojima tipa ubiju, a ona nakon samo jednog seksa par godina kasnije seta njegovo djetesce poljima i livadama govoreci mu: "Earn this Ryan, earn this..." ups, ne, ovaj zadnji citat je iz jos jednog ratnog pateticnog sranja koje je pokupilo pregrst Oscara. Zakljucak se namece sam od sebe: spalimo Akademiju!

Nakon Inmana i Ade, sestra i ja smo zabezeknuto ogledale reklamu za novi parfem Davida Beckhama. On stoji, dolaze nekakvi oblaci nad njegovu glavu, okrece se, oblaci odlaze i onda nas nekakav glasic na srpskom obavijesti da se radi o njegovom novom parfemu. Reklama se odjednom naprasno prekinula, a na mjesto novog Davidovog parfema uletjela je narancasta plasticna litrenka s natpisom Mr Muscolo. Ma koliko mrzim sredstva za ciscenje i reklame za njih, ovaj put sam zakljucila da bih se radije mirisala Mr Muscolom nego Beckhamom. Nekad davno je Kosorica iskakala iz svake pastete, a danas to cini Beckham. Ajd, bolje i on nego njegova drazesna rvacka kopija, Zdravko Lamot. Okrenula sam program i sljedeca ljepota koju sam vidjela bio je Emir i njegove Smrznute Deve. Emir ima kul crvene cvike i kul bend s kul engleskim imenom, ali za jadnog Emira je cak i Elvis J. Kurtovich nedostizan poput Boba Dylana. Emire, ostav' se gitare i prestani nas sramotit televizijskim nastupima, pliz.

Za kraj sam iznervirana vrtila programe ne bih li nabasala na jos jednu T-mobileovu iritantnu plesno-pjevnu porukicu, kunu koja korisnicima sumanuto bjezi iz novcanika ili pak jos jedan poziv na akciju Balone na balkone. Ovih dana moram uslikati jedan od tih balkona u mojoj ulici prije nego sto se svi baloni ispusu. Svaki dan prolazim onuda i nasmijem se ocufanom psu mjesancu koji nekako progura svoju glavu izmedju svih tih balona ne bi li mogao gledati na ulicu. Slatko malo stvorenje. Vratimo se mi nasem ljupkom dojcetelekomu. Vec par dana nas na sve moguce nacine ljubazno obavjestavaju kako su najbolji u svemiru i kako su prekrasno snizili cijene razgovora od 19 do 7 prema 089 korisnicima i svim fiksnim linijama. Jupiiiii, sad mogu jeftinije zvati sve one divne prijatelje koje imam na Optimi i H1!!! oh srece li, oh veselja! I to po cijeni od samo 35 lipa po minuti (plus naknadi od 25 lipa po pozivu sto se, naravno, ne spominje u reklami)! Kako krasna gesta za radnike u nocnim smjenama i vampire!


Vrlo rado bih, iz pristojnosti prema eventualnim citateljima, izbjegla sljedecu recenicu, ali smatram je tako benignom u odnosu na visegodisnje izrabljivanje korisnika da jednostavno ne mogu, a da je ne napisem:

Evo, cilo popodne umirem zbog grceva u stomaku. Nikakve tablete ne pomazu, valjam se po krevetu ko krepana macka. Nemam pojma sta bi moglo bit. Crijeva? Bubrezi? Blage veze.

Uglavnom, povod ovom postu je moje stanje i upravo odgledana reklama za Always uloske u kojoj zena u mini suknji plese sambu... neka vas ne menstruacija sprijeci u tome da se ludo zabavljate. Kako, molim?!

Prvo, nema sanse da bih isla na ples s uloskom. Kakva je to zena koja moze plesati s tom pelenom koja joj se lijepi za taj odredjeni dio tijela? I kakva je zena koja pritom nosi minicu? Onu sa slike cemo zanemariti :)
Drugo, kad imam menstruaciju, tesko da mi se plese. Obicno zelena u licu od bolova plazim od fotelje do fotelje...
Opet nas lazu.
Budi Always.
Budi Fanta.
Budi cool.
Krepaj.

Jucer slusam na vijestima kako se i SAD poceo pripremati na moguci udar pticje gripe.

I pitam se, kako to da me ova vijest o SAD-u, Bushu i pticjoj gripi nije ni najmanje uznemirila? Pred vratima bi mi sada mogla stajati sama Smrt s kosom u ruci, a ja ne bih ni mrdnula. Doduse, mozda bih je prvo zamolila da mi dopusti da dovrsim pisanje ovog posta.
Ljute me mediji. Jednom davno je naslov koji se proteze preko pola naslovne stranice dnevnih novina bio rezerviran za vijest o pocetku Treceg svjetskog rata ili o smrti nekog odvratnog diktatora, a danas to moze bilo koja. Vazna je senzacija... sjecate li se biglova, doma u Brezovici i nestalih Ceha? A sad su opet u modi smrtne opasnosti. Malo gripa, malo ebola, pa onda tsunami, zatim uragani, poplave, pa opet gripa, onda nova nepoznata epidemija, pa strah od nuklearnog rata... i Tantal je oguglao na onaj kamen koji prijeti da ce mu pasti na glavu, a kako onda nece narod na ovakve vijesti?