Karota ludens

Luda. Luda. Luda. Eto. Munjena. Luda.
Ubit ce me ova 4 zida moje sobe. Kako se blize rokovi, osjecam da me sve vise pritiscu. Priblizavaju se. I sve su bjelji i sve su uzareniji, a opet, nikako da me poklope. Priblize se za metar, onda za pola metra, pa za cetvrtinu, pa za osminu... smanjuju se, a limes im je negdje u mojoj blizini. Hoce li me zgnjeciti? Vjerojatno nece. Tu su samo da mi pojedu zivce.
Pita on jucer zasto ne bih kombinirala struku s necim drugim? A zasto bih? Kako da to zavrsim, kako, kako, kako... kako kad mi se ne da. Zasto ti se ne da? Reci sama sebi da moras, da zelis. Ali ne zelim. Shvacate li vi to ljudi? Ne zelim. To je kao da me pitate zasto se ne bavim pravom. Ili fizikom. Ili konjima. Doduse, s odredjenom vrstom konja se i bakcem, ali to je neka druga tema :) Necu. Ne znam. Ne mogu. Mogu. Naravno da mogu. Ali ne vidim smisla. Neeeeemaaaa gaaaaaaaaaa... probudite se. Probudi se. Moram se probuditi. Ma budna sam ja vec odavno. Eyes wide shut. Kako prigodno, bas je taj film veceras na televiziji. Jos 8 sati, jos 8 sati, jos 8 sati... a gdje sam ja? Na pocetku. Naravno da sam na pocetku. Panicarim? Ne panicarim. Zivciram se. To nije isto. Naucila sam ne panicariti. Ne-panika me je i dovela tu gdje jesam. Magistrirala sam na boli-me-kurac principima. Mrtva hladna mogu otici u krevet. Ili na pivo. Ili u drugi grad. Volila bih da nije tako. Volila bih da me briga. A nije. Ljuti me to. I ljuti me sto se osjecam nesposobno, sto mi visi nad glavom, sto nemam volje ni snage ni zivaca to pregristi i rijesiti, sto pustam da se stvari kompliciraju, sto mi se ne da, sto mi se ne da... a moram. Nema drugog izlaza. Koliko sranja moramo progutati da bi dosli do onoga sto zelimo. Per aspera ad astra (unaprijed proglasavam kretenom onoga tko guglanjem za ovim pojmom dodje na moj blog). Laku noc herojima... mi jadnici i dalje bdijemo. Sanjajuci.