petak, 11.11.2016.
Dan sjećanja pod motom: Vukovar - mjesto posebnog pijeteta
VUKOVAR
Pod motom Vukovar – mjesto posebnog pijeteta počinje obilježavanje tužne vukovarske obljetnice – 25 godina od ratne tragedije tog herojskog hrvatskog grada na Dunavu. Hrvatski državni sabor donio je 1999. godine odluku o proglašenju 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine kojom je određeno na dostojanstven i primjeren način odati počast svim sudionicima obrane Vukovara – grada simbola hrvatske slobode.
Izložbe, skupovi...
Službeni program obilježavanja počinje 11. studenoga izložbom fotografija “Domovinski rat u Hrvatskoj 1990. – 1995.” u 18 sati u Hrvatskom domu, i stručnim skupom koji organizira vukovarska bolnica. Sljedećeg će dana u crkvi sv. Filipa i Jakova biti tradicionalna predaja Vukovarskog svjetla mira hrvatskim braniteljima iz Zagreba, dok je za 14. studenoga najavljen 19. znanstveno-stručni skup “Vukovar '91. – 25 godina poslije” u organizaciji vukovarskog područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Istog dana prigodan prgram imat će Društvo Hrvatska žena Vukovar, dok je 15. studenoga u Gradskom muzeju izložba fotografija “Zenge – 25 koraka”. I ove godine održat će se, 16. studenoga, Festival domoljubne poezije “Pjesmom protiv zaborava” koji organizira vukovarsko-srijemska Udruga braniteljica Domovinskog rata, pod pokroviteljstvom predsjednice Republike. U Pastoralnom centru sv. Bone iste je večeri prigodan program ogranka Matice hrvatske. Uoči 25. godišnjice stradanja Vukovara tradicionalno će 17. studenoga u 10 sati Vukovarci polagati ruže i paliti svijeće na grobovima poginulih i ubijenih branitelja Vukovara na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a program je to Udruge “Vukovarske majke” i Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. Tog je dana i 12. znanstveno-stručni simpozij “Ratna bolnica Vukovar 1991. – dr. Juraj Njavro”, također bit će predvečer položeni vijenci, uz molitvu, kod kapelice Spasa na tzv. kukuruznom putu iz '91, a u 19 sati i ove će godine mladi Vukovara paliti svijeće u krugu Opće županijske bolnice i bolnice hrvatskih veterana.
Sve kreće od bolnice
Bolničko dvorište mjesto je odakle će 18. studenoga, na dan kada je prije četvrt stoljeća slomljena obrana Vukovara i grad pao u ruke okupatora, krenuti središnji dio programa – komemorativni skup, nakon kojeg će tradicionalna Kolona sjećanja ulicama grada krenuti, pješice i sa sjećanjem na sve sudionike obrane Vukovara, duž 5,5 kilometara dugog puta do Memorijalnog groblja. Prethodno će tim putem rano ujutro vukovarska djeca upaliti tisuće lampiona za žrtve Vukovara '91. Kolonu će predvoditi sudionici obrane Vukovara iz cijele Hrvatske i obitelji poginulih vukovarskih branitelja. Kod spomen-obilježja na Memorijalnom groblju u službenom će protokolu biti položeno pet vijenaca – predsjednice RH, Hrvatskog sabora, Vlade, hrvatskih branitelja Vukovara i Grada Vukovara, a svetu misu za sve žrtve u Domovinskom ratu predvodit će kardinal, mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački. Tog dana u 18 sati palit će se i svijeće diljem Hrvatske, u svim gradovima, u ulicama koje nose ime Vukovara.
Dan 19. studenoga prisjećanje je na žrtvu Borova naselja kada će Kolona sjećanja proći od ruševine Borovo Commercea do crkve Gospe Fatimske, a 20. studenoga odat će se u Vukovaru, u krugu Veleprometa, počast žrtvama srpskih konclogora i žrtvama masovne grobnice na Ovčari.
Darko Mrki Bertić
četvrtak, 10.11.2016.
Vulin na koordinaciji: HDSSB je jedan i učinit ćemo sve da ostane jedinstven i jak u interesu Slavonije i Baranje
HDSSB je jedan i učinit ćemo sve da ostane jedinstven i jak u intesu Slavonije i Baranje, ali i cijele Hrvatske rekao je Vulin zahvalivši se svima koji su se odazvali i time pokazali gdje su članovi HDSSB-a
Ljudi koji su pokrenuli stranački puč, prouzrokovali su podjele unutar stranke, no neće uspjeti uništiti HDSSB – poručio je predsjednik HDSSB-a Dragan Vulin.
Poručujem i njima kolovođama ove pobune da neću popustiti, da neću odustati prije svega zbog svih vas i vaše potpore, ali i zbog toga što znam da sam čist. Neću podviti rep i pobjeći, napustiti vas, ne bih vam mogao pogledati u oči da to napravim. Dovest ću vrlo brzo našu stranku stabilno do Izvanrednog izbornog sabora gdje ćete vi naši članovi demokratskim putem birati novo vodstvo HDSSB-a, poručio je predsjednik HDSSB-a Dragan Vulin.
Aktualna događanja u HDSSB-u komentirao je i ustavni stručnjak Mato Palić. Sjednica Glavnog odbora kaže, nije legalna.
"Prema Statutu HDSSB-a Glavni odbor saziva i sjednicu vodi predsjednik HDSSB-a. S obzirom na činjenicu da predsjednica Glavnog odbora HDSSB-a, bivša sad već, gospođa Lovoković, više nije član HDSSB-a, osim nje bi netko drugi mogao sazvati tu sjednicu odnosno jedan od potpredsjednika ali samo ako ga ona zato izričito ovlasti. Obzirom da ona nije član HDSSB-a i nije više predsjednik Glavnog odbora HDSSB-a ni ne može ovlastiti jednog od 5 potpredsjednika Glavnog odbora da predloži dnevni red i da se zapravo ta sjednica održi," rekao je Palić te dodao „Niti jedna odluka bez obzira kakva će ona biti po svome sadržaju koja bi bila izglasana eventualno na Glavnom odboru neće imati pravni učinak.“
Darko Mrki Bertić
Sukobljene strane u HDSSB-u odmjerile snage
petak, 04.11.2016.
ROĐENDAN JE SINIŠE GLAVAŠEVIĆA Na svoj 31. rođendan ranjen je granatom; dva tjedna kasnije smaknut je na Ovčari
Heroj Domovinskog rata.
Siniša Glavašević (Vukovar, 4. studenoga 1960. – Vukovar, 20. studenoga 1991.), hrvatski novinar, publicist i prozaik.
Bio je pisac proze, knjižničar, novinar, ratni izvjestitelj. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nakon završetka školovanja radio je u školama u Lovasu i Borovu Naselju
Na Hrvatskome radiju Radio Vukovaru zaposlio se najprije kao spiker, a za vrijeme Domovinskog rata je bio urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Bio je ranjen krhotinom granate 4. studenoga 1991. godine na putu u bolnicu gdje je krenuo prikupiti podatke za izvješće. Poslije pada grada Vukovara odveden je, 19. studenoga 1991. godine, iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag. Naknadno je utvrđeno da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991. godine a ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine.
Grob Siniše Glavaševića na zagrebačkom Mirogoju. Sahranjen je pokraj kolege i prijatelja Branimira Polovine na Mirogoju u Zagrebu, 14. ožujka 1997. godine.
Darko Mrki Bertić
utorak, 01.11.2016.
GABRIEL
Darko Mrki Bertić
subota, 22.10.2016.
VUKOVARSKI,VINKOVAČKI,OSJEČKI OGLASNIK
Vukovarski,Vinkovački,Osječki Oglasnik
Darko Mrki Bertić
petak, 21.10.2016.
9 mjeseci bili su zarobljeni i mučeni u koncentracijskom logoru u Srbiji. Ovo su njihova sjećanja..
"Nekoga odvedu na ispitivanje, a vrate ga svog crnog od batina, polumrtvog u deki. Nakon dva mjeseca smo se prvi puta okupali. Poslije smo iskusili kako je moguće okupati se za minutu s tri litre vode", kazao je Rališ za magazin Oluja.
Goran Sertić, Siniša Šlat, Davor Ralić i Mladen Matičić su Vinkovčani koji su se dragovoljno javili i otišli u pomoć vukovarskim braniteljima, a sudbina je htjela da tamo ostanu do kraja, do pada grada jer kada su zarobljeni više nije bilo ni streljiva ni mina i odvedeni su u srbijanske logore za koje Srbija tvrdi da uopće nisu postojali, piše magazin Oluja.
Kada je počeo rat Sertić je bio 23-godišnjak, Šlat i Matičić 20-godišnjaci, a Rališ tek 19-godišnjak, dakle još djeca, no to silnike u srbijanskim logorima nije priječilo izlagati ih svakodnevnoj torturi, izgladnjivanju, ispitivanju, premlaćivanju, ponižavanju niti im je savjest proradila jer su možda imali sinove njihova uzrasta. Dio zarobljeništva proveli su skupa pa su potom razdvojeni, ali su razmijenjeni skupa u Nemetinu, na najvećoj razmjeni "svi za sve", 14. kolovoza 1992. Taj je dan za njih bio drugi rođendan jer ga mnogi njihovi suborci i prijatelji nisu doživjeli.
Pomoć Vukovaru
- Tada je svakoga tjedna u Vukovar na ispomoć odlazila jedna skupina Vinkovčana iz neke od mjesnih zajednica, a druga se vraćala pa je i moja skupina od nas 13 krenula 19. rujna 1991. u Vukovar. Živih nas se vratilo samo petorica. Bili smo raspoređeni u Borovo Naselje, ali već nakon nekoliko dana premjestili su nas na Mitnicu, na sasvim drugi dio Vukovara, a od tamo na Sajmište i Petrovu Goru. Kada je palo Sajmište, povukli smo se do zapovjedništva nedaleko bolnice jer smo namjeravali krenuti u proboj pošto je bilo jasno kako se više nemamo čime braniti.
Oko bolnice je bilo puno ljudi jer su svi tu vidjeli nekakvu mogućnost spasa i osjećali sigurnost. No, mi smo se ipak vratili na Mitnicu i tu sam zarobljen 18. studenoga oko 15 sati. Na onoj poznatoj snimci kada Vukovarce protjeruju iz grada, a to je snimljeno kod groblja, vidi se kako i mi predajemo oružje. Odvezli su nas u Mitrovicu u zatvor, sjećam se kao da je danas, paviljon 3, soba broj 5, prvi kat. Tu sam proveo svih 9 mjeseci zarobljeništva. Sjećam se reflektora koji su obasjavali cijelo dvorište i "špalira" batinaša kroz koji smo morali proći i dobiti "prvu porciju" batina prije ulaska u zgradu. Nas 95 do 120 bili smo smješteni u sobi 6 puta 12 metara, složeni kao sardine – priča Goran Sertić dodajući kako su svaki dan odvođeni na ispitivanje koje nije moglo proći bez batinjanja. No, kraj njihovim mukama počeo se nazirati kada su početkom kolovoza načuli kako se sprema razmjena do koje je zaista i došlo 14. kolovoza 1992.
Dan ranije počelo je spremanje i svi smo bili uzbuđeni, ali i u strahu hoće i se zaista provesti razmjena. Otprilike oko 3 sata ujutro počeli su nas uvodili u autobuse, a stražari su stalno vikali.
U autobusu smo bili od 3.30 do 16.30 sati spuštenih glava među nogama, ali kada smo došli u Nemetin, sve smo muke zaboravili, iako su nas tukli i u autobusu, u zadnjim satima naše golgote – završava svoju priču Goran.
Siniša Šlat je sa svojom ekipom krenuo u Vukovar 26. rujna, ali u Bogdanovcima su bili napadnuti pa su morali pješice "Kukuruznim putem" prvo do Lušca, a poslije do Doma tehnike u Borovu Naselju, a to je najistureniji položaj prema zloglasnom Borovu, tada još Borovu Selu.
Prvo u Stajićevo
- Odlazili smo u ispomoć gdje god je trebalo u Vukovaru jer zbog malo branitelja i nedovoljno streljiva i mina, odlazili smo tamo gdje je trenutno bio napad. To je bila vukovarska taktika i jedino tako smo se mogli uspješno braniti sve dok smo imali čime. No, 20.studenoga zarobljeni smo u Obućari gdje smo se okupili, i autobusima smo prevezeni u Stajićevo kod Zrenjanina. Tamo nas je dočekao špalir i batine, spavali smo na betonu u štali s malo slame na podu. Tko bi otišao na zahod, vratio bi se isprebijan pa smo se suzdržavali koliko god smo mogli. Za jelo smo dobivali pola šnite kruha, kolut salame i čaj. Poslije se nešto kao kuhalo, ali to je bila samo masna voda.
Nakon mjesec dana prebačeni smo u Mitrovicu gdje je bilo koliko-toliko izdržljivo jer bilo je barem toplo, ali i stalno maltretiranje, glava dolje-ruke na leđa. Budući da sam pobjegao iz JNA, odveli su me u Beograd u Vojno istražni zatvor gdje su mi sudili zbog dezertiranja i oružane pobune. Dobio sam pet godina. Na odsluženje kazne su me odveli u Valjevo, ali sam imao sreću pa sam upao u grupu za razmjenu, iako je bilo straha da ću ostati u Valjevu, a iz toga zatvora, sigurno, ne bih izišao živ – kaže Siniša Šlat, dodajući kako su po dolasku u Nemetin kod Osijeka, gdje je dogovorena najveća razmjena "svi za sve", čuli kako zadnja dva autobusa neće razmijeniti pa su bili očajni, čak su razmišljali i o bijegu pa što bude.
- Kada smo u autobusu čuli "Ne dirajte mi ravnicu" znali smo da smo u našem autobusu i da smo krenuli prema Osijeku, u slobodu – priča Šlat.
Mladen Matičić je u Borovo Naselje iz Vinkovaca došao sa Šlatom, zajedno su branili Vukovar i zajedno su zarobljeni, ali su ih u Mitrovici razdvojili.
Samica u Mitrovici
- Nakon samice u Mitrovici, prevezli su me u Vojno istražni zatvor u Beogradu i zbog dezerterstva i oružane pobune nakon dva tjedan suđenja osuđuju me kao prvog Hrvata na četiri i pol godine zatvora. Suđenje je bilo farsa, a moj tobožnji odvjetnik, izvjesni Goran Mostarac, više je navijao za optužbu nego za mene. Sa Šlatom sam bio u Valjevu i tu smo robijali s 350-400 četnika koji su bili osuđeni za krađe i ubojstva, a služili su kazne od 2 do 20 godina. Možete misliti kako nam je bilo među tom bagrom! Mislim da su nas se stražari bojali pa nas nisu ni dirali. No, nakon 5-6 dana upali smo u grupu za razmjenu, ali i tu smo do zadnjeg trenutka strahovali hoćemo li biti razmijenjeni ili ne jer svašta se pričalo pa i da će nas vratiti u Valjevo – kaže Matičić
Davor Rališ je imao tek 19 godina kada je zarobljen. Bio je najmlađi u skupini Vinkovčana koji su zarobljeni u Vukovaru, ali zbog mladosti nije imao nikakva popusta kod stražara i isljednika KOS-a, već je dobivao batina koliko i svi drugi. Zarobljen je u Obućari i prebačen u Mitrovicu. Vozili su ih 10-11 sati jer putem su četnici zaustavljali autobus tražeći koga će prepoznati, a neke su i izveli. No, ti se više nisu vratili.
- Sjećam se da sam bio šokiran kada smo prolazili kroz Novi Sad. Ulice pune ljudi i osvijetljene što nismo vidjeli mjesecima. Odvezli su nas u Stajićevo i tada smo shvatili stvarnost koja je miljama udaljena od onih novosadskih svjetala i šetača.
Mjesec dana u Stajićevu, neljudski uvjeti, hladnoća, bez hrane, stalno maltretiranje, pjevanje "Hej, Slaveni"... U Mitrovici su bili bolji uvjeti, ali bilo je svakodnevnoga prebijanja.
Crni od batina
Nekoga odvedu na ispitivanje, a vrate ga svog crnog od batina, polumrtvog u deki. Nakon dva mjeseca smo se prvi puta okupali. Poslije smo iskusili kako je moguće okupati se za minutu s tri litre vode. Vidio sam kada su jednoga čovjeka iz Vođinaca ubili batinama, udarali su mu glavom o zid. Prva četiri mjeseca su nas stalno ispitivali, a poslije sam raspoređen u radnu skupinu pa je bilo malo lakše. Tako smo nekako uspjeli preživjeti i dočekati 14. kolovoza 1992. godine kada smo u Nemetinu razmijenjeni. Ali Rusi iz UNPROFOR-a su nas tukli i u Nemetinu, do zadnjeg trenutka. Vidjelo se da su iste vjere kao i naši čuvari u Mitrovici i Stajićevu – završava svoje svjedočanstvo na logoraške užase Davor Rališ.
Darko Mrki Bertić
subota, 15.10.2016.
Mljaaaaac
Darko Mrki Bertić
Pripremamo se praviti fiš
Darko Mrki Bertić
ponedjeljak, 10.10.2016.
NAGRADNA IGRA
Evo da sam i ja jednom u životu osvojio neku nagradu.Nije velika al meni je baš sijela ko budali šamar!Jumbo Pizza iz Chiare!
Darko Mrki Bertić
Vijenci i svijeće za tužnu 25. obljetnicu okupacije i masakra u Lovasu
22 mještana Lovasa poginula su na današnji dan 1991. godine, nakon ulaska srpskih paravojnih postrojbi u selo. Agresor nije birao žrtve. Do kraja krvavog pira u Lovasu poginulo je 89 branitelja i civila, a jedna osoba se još uvijek vodi kao nestala. Ovo je tek jedna od tužnih obljetnica, čeka ih još jedna veća i to ona na minskome polju gdje je također poginulo više od 20 mještana. Dosada za masakr u Lovasu nitko nije odgovarao, jer 2014. godine ukinuta je presuda 14-orici ratnih zločinaca na Višem sudu u Beogradu, koje se teretilo za etničko čišćenje i ubojstvo 70 civila u Lovasu. Zajedno su bili osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 128 godina. Stanovnici Lovasa izgubili su nadu u pravdu, a jedino što mogu učiniti je položiti vijenac i zapaliti svijeću za sve nedužne žrtve – svoje sumještane.
Darko Mrki Bertić
nedjelja, 09.10.2016.
NERASKIDIVO
subota, 08.10.2016.
Čestitam Dan neovisnosti
U Hrvatskoj se danas slavi Dan neovisnosti, jedan od najznačajnijih datuma u novijoj hrvatskoj povijesti. Na današnji dan 1991. godine Sabor je donio odluku o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ čime je neovisnost Hrvatske službeno počela.
Darko Mrki Bertić
petak, 07.10.2016.
Munđara&Mrki-Anana!
Evo smo malo zidali krušnu peć.Još malo pa gotovo!
Darko Mrki Bertić
četvrtak, 06.10.2016.
Nuštar, zaboravljena bitka Domovinskog rata: Nikad osvojen, nikad pokoren
"Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: "Na položaje, evo ih!". Počela je odsudna bitka za Nuštar.", prisjeća se jedan od svjedoka.
Malo mjesto između Vinkovaca i Vukovara do 1991. godine bila je mirna slavonska općina okružena rijekom Vukom i plodnim njivama. Idilu života u Nuštru prekinule su agresorske granate; 2. svibnja 1991. za stanovnike Nuštra sve se promijenilo. Nuštru će uslijediti teški dani, ali i ulazak u legendu. Nuštar, ponosno ističu njegovi mještani, nikad nije osvojen. Donosimo vam priču o pomalo zaboravljenoj bitci Domovinskog rata – bitci za Nuštar.
Ovo slavonsko mjesto sa 6000 stanovnika ovih dana obilježava Dan obrane i Dan općine. Nuštarci i dvadesetak godina nakon završetka borbi pokušavaju zaliječiti ratne rane. Iako ih Dan obrane i Dan općine podsjećaju na teške ratne trenutke, Nuštarci odaju počast onima koji su najzaslužniji što slobodno koračaju ulicama svog mjesta.
Prva nuštarska krv u Domovinskom ratu prolivena je 2. svibnja 1991., prisjeća se prof. Stanko Leko u svom tekstu o teškim nuštarskim danima. Iz zasjede su ubijeni policajci Stipan Bošnjak i Zdenko Perica, zajedno sa još desetoricom u Borovu selu. Stanovništvo mjesta počelo se osipati. Naoružali su se lovačkim puškama, kalašnjikovima rezervne policije, protuoklopnih sredstava nisu imali. Početkom lipnja formiran je prvi vod Zbora narodne garde. Prve granate došle su u srpnju. Nuštarci se nisu predavali, mnogi su ostali braniti svoje ognjište. Situacija je bila iznimno teška; okolna sela sa većinskim srpskim stanovništvom pružila su utočište četničkim hordama iz Srbije. Nuštar je u listopadu 1991. pretrpio strašna razaranja, a posebno su ubojite bile bombe "krmače". Nekoliko stoljetnih šokačkih kuća je zauvijek nestalo. "Rušili su nam štagljeve, štale i trijemove, sve ono što smo najviše voljevi, gdje smo rasli, zaljubljivali se, ženili i umirali", svjedoči Grgo Krajina. Padom dva kilometra udaljenog Cerića, agresor se približio na puškomet. Prvi tenkovski napad uslijedio je 3. listopada.
Neprijatelj je iz smjera Marinaca uspio osvojiti položaj Zidine. Napad na Nuštar počeo je u popodnevnim satima u dva pravca. Hrabri branitelji uništili su moderni T-84, dva tenka uspjela su se povući. Uništen je i jedan transporter. Cijena napada bila su dva ubijena mještanina koji su ubijeni pri povlačenju neprijatelja. Iduća dva dana četnici su atriljerijskom paljbom uzvraćali za gubitke; bačena je i aerosolna bomba. Više nije bilo kuće na kojoj ratna stradanja nisu bila vidljiva.
Odlučujuća bitka vodila se 5. listopada.
"Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: "Na položaje, evo ih!". Počela je odsudna bitka za Nuštar.", piše Grgo Krajina.
Nakon topničke pripreme, započeo je kombinirano pješačko-oklopni napad iz smjera Marinaca i Henrikovaca. Žestoke borbe branitelja i agresora započele su, znakovito, u ulici Križnog puta. Dio tenkova je onesposobljen, a dio se, zajedno s pješadijom, probijao prema središtu mjesta kojeg su u prošli. Došli su do crkve Duga svetoga, no ondje su potpuno uništeni. Preživjeli su se počeli povlačiti. Nuštar je te večeri slavio pobjedu. Ne slavio u pravom smislu riječi; na ulicama Nuštra ležala su tijela poginulih boraca, životinjske lešine, a zrakom se širio miris paleži. Tog je dana uništeno osam srpskih tenkova i četiri transportera.
Nakon tog 5. listopada neprijatelj više nije ušao u Nuštar. Iako je pokušao.
"Nama je bilo teško, ali ono što se krajem listopada 1991. dešavalo u Vukovaru bilo je jezivo. Dan i noć smo iz Nuštra slušali kako 'mrve' Vukovar, a nismo imali snage da im pomognemo. Ipak 13. listopada pokušan je proboj preko Marinaca, koji je neuspješno završio s petnaest mrtvih i s preko četrdeset ranjenih hrvatskih vojnika. A onda i pad Vukovara. Mnogi Vukovarci su našli spas u Nuštru probivši srpski obruč, mnogi nisu uspjeli i grobovi njihovi Bog zna gdje su.", svjedoči Krajina.
Iako su dalekometni napadi na mjesto nastavljeni do svibnja 1992., stanovnici su se u proljeće počeli vraćati. Započela je obnova kuća, a djeca su u rujnu krenula u školu. Prema nekim proračunima na Nuštar je do kraja 1991. palo 100.000 teških projektila. Uz materijalna stradanja poginulo je 50 mještana, 120 ih je ranjeno, a 22 su ostali teškim invalidima.
Darko Mrki Bertić
utorak, 04.10.2016.
Nuštar – zaboravljena bitka Domovinskog rata
Za veliko slavonsko selo i općinu između Vinkovaca i Vukovara prije ljeta 1991. godine malo tko je u Hrvatskoj čuo ili znao, ali uskoro je postalo opće poznato kao poprište najtežih ratnih razaranja, tenkovskih bitaka, zločina nad civilima i herojskog otpora hrvatskih branitelja.
Upravo se u spomen na najteže ratne dane početkom listopada obilježavaju Dani obrane i Dani općine Nuštar, s fokusom na 5. listopadu, datumu najžešćeg neprijateljskog napada na mjesto i velike pobjede ZNG HV.
No minobacački i avionski napadi na selo i ubojstva civila i branitelja počela su znatno ranije. Prva nuštarska krv prolivena je već 2. svibnja u Borovu Selu gdje je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca, među njima i Nuštarci Zdenko Perica i Stipan Bošnjak. Okolna sela s većinskim srpskim stanovništvom pružala su utočište četnicima otpočetka potpomaganim oružjem JNA, te se Nuštar vrlo rano našao u nezavidnoj situaciji. Dragovoljci su se počeli naoružavati i držati noćne straže, nadgledalo se pokrete JNA, dok se stanovništvo neprekidno osipalo. Bili su to obični, mahom mlađi ljudi dotad bez ikakvog ratnog iskustva i nesvikli oružju – školarci, studenti, poljoprivrednici, učitelji i dr. – koji su se okupili i počeli organizirati obranu, premda je nasuprot stajala cijela jedna armija.
Danonoćna granatiranja počela su u srpnju i više nisu prestajala, samo im se intenzitet pojačavao pretvarajući kroz nekoliko mjeseci selo u potpuno spaljenu i smrvljenu ruševinu. Unatoč tome, Nuštar nikada nije osvojen, a uvijek malobrojniji i slabije opremljeni hrvatski branitelji uspijevali su odoljeti napadima, pa čak i neprekidno pružati pomoć Vukovaru u oružju i ljudstvu, sve do presijecanja „kukuruznog puta“ i pada Marinaca (1. listopada). Kada je 2. listopada slomljena obrana drugog općinskog sela Cerića, postalo je jasno da je došao red na Nuštar. Gusti crni dimovi dizali su se iz okupiranih mjesta, agresorska JNA i četnici ubijali su i masakrirali preostale civile, pljačkali i palili kuće, a obruč oko Nuštra se stezao.
Prvi tenkovski napad iz smjera Marinaca počeo je u popodnevnim satima 3. listopada. Neprijatelj se s oklopima uspio probiti sve do centra sela, odakle su iste večeri izbačeni uz gubitke u ljudstvu i tehnici – branitelji su uništili jedan transporter i jedan moderni tenk M-84. Odmazda za gubitke bila je zastrašujuća: Nuštar je zasipan teškim projektilima iz svih raspoloživih sredstava – VBR-ima, topovima, tenkovskim topovima, minobacačima, haubicama, avionskim raketama, polutonskim tzv. „krmačama“, a bačena je čak i aerosolna bomba. Bila je to priprema za novi veliki napad koji je uslijedio 5. listopada. U memoarskom tekstu o tim danima Nuštarac Grgo Krajina je zapisao: „Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: “Na položaje, evo ih!”. Počela je presudna bitka za Nuštar.“
U napad na Nuštar krenula je 252. oklopna brigada iz Kraljeva ojačana paravojnim postrojbama, a branilo ga je oko 250 domaćih pripadnika ZNG-a i policije, te 150 pripadnika raznih drugih postrojbi. Napad se odvijao iz smjera Marinaca, Henrikovaca i Cerića i žestoke borbe počele su se voditi već na prilazima selu. Dio tenkova je zaustavljen i onesposobljen, ali dio se uspio probiti glavnom ulicom, kasnije znakovito preimenovanoj u Ulicu Križnoga puta, i nekoliko sporednih ulica.
Razarajući jednu po jednu kući i ubijajući preostale civile u njihovim kućama i dvorištima, agresori su polako napredovali prema centru neprekidno nailazeći na otpor branitelja koji su ih uništavali s ručnim bacačima i drugim oružjem koje su mogli naći, a koje je tijekom cijeloga dana pristizalo iz Vinkovaca. Ulazeći u izravne okršaje s neprijateljima, mladi i ludo hrabri hrvatski borci ginuli su i ranjavani od snajperskih metaka i tenkovskih projektila. Nakon teških borbi JNA i četnici su tijekom poslijepodneva probili i centar, da bi konačno bili zaustavljeni kod crkve Duha Svetoga. U bitku su se uključila i dva hrvatska tenka T-55 i uslijedio je žestoki i odlučni protuudar. Neprijatelji su do kraja dana izbačeni iz sela, a branitelji su vratili prvotne položaje. Nuštar je te večeri slavio pobjedu, ali svjestan cijene. Dramatične i zastrašujuće slike sela tih su dana obišle svijet: tijela ljudi i životinjske lešine ležale su po ulicama, podivljale i preplašene životinje su lutale selom, dimili su se ostaci neprijateljskog oklopa, a stotine kuća je plamtjelo i urušavalo se. Toga dana uništeno je osam srpskih tenkova i četiri transportera, što je selo pretvorilo u drugo groblje neprijateljskih tenkova, nalik onome na Trpinjskoj cesti. Idućeg prijepodneva avioni JNA i teško topništvo zasipali su selo novim granatama i bombama, što je sprječavalo pripadnike saniteta da uklanjanje leševa životinja i ljudi sa ulica obave istoga trena.
Nakon toga dana neprijatelj više nikada nije ušao u selo, iako je bilo pokušaja. No priča o ratnom Nuštru tu ni izdaleka nije završena. Nuštar je bio polazište konvojima humanitarne pomoći za Vukovar, koji su putem granatirani, a humanitarci teško ranjavani, dok su dva oružana proboja uz velike žrtve završavala kod Marinaca. Pritom su se razvijale krvave bitke dotad neviđene na ovom području. Branitelji su i pod najžešćom unakrsnom paljbom izvlačili teško ranjene i poginule suborce i prijatelje ne želeći ih ostaviti na milost i nemilost četnicima. Višestruko jača armija mjesecima je razarala Vukovar i Bogdanovce, ali nije bilo dovoljno snage da im se pomogne. Danima nakon pada Bogdanovaca (10. studenog) i Vukovara (18. studenog) nuštarski su branitelji dočekivali promrzle i izgladnjele branitelje i civile iz proboja.
I nakon pada Vukovara na gotovo potpuno razoreno selo nastavljeni su topnički napadi sve do proljeća 1992. godine. Neprijateljsko topništvo nije štedjelo niti školu, crkvu i groblje, na kojemu gotovo da nije bilo neoštećenog groba i spomenika. Prema nekim procjenama, na selo je ispaljeno preko 100 000 teških projektila zbog čega je 9/10 infrastrukture bilo razoreno, pretvorivši Nuštar u sablasno mjesto potpunog uništenja, dok su okupirani Marinci i Cerić bili sravnjeni sa zemljom. O razmjerima razaranja i žestini borbi dovoljno govori podatak da su u Nuštru poginula 94 branitelja iz svih krajeva Hrvatske, a oko 280 ih je ranjeno, dok je 56 Nuštaraca izgubilo život u Domovinskom ratu.
Zbog svega toga nužno je obnavljati i ponavljati priču o slavnoj bitci za Nuštar kako bi se svi detalji izvukli iz zaborava i sačuvali za budućnost.
Tomu služe i Dani obrane i Dani općine koji se svake godine održavaju u prvom tjednu listopada i nastoje okupiti sve sudionike obrane Nuštra i obitelji poginulih branitelja.
Nit koja obilježava ovu proslavu je dobro poznata pjesma Zlatnih dukata „Ovim su šorom“ stavljajući u prvi plan istinu o „malom čovjeku“, samoorganiziranom, priučenom vojniku koji se širokim srcem, s krunicom na odori, uhvatio u neravnopravan boj protiv agresorskog, srbočetničkog čelika. I Nuštar nije pao.
Stoga na ovoj proslavi nema činova, nema posebnih uzvanika, nema govornika i govora, svi smo isti oni „mali ljudi“ koji su predano i nesebično okretali kotačić svoje uloge u obrani Hrvatske i slavnoj bitci za Nuštar. Branitelji i općinske vlasti počinju pripreme za monografiju obrane općine Nuštar, stoga organizatori mole sve sudionike bitke i obrane općine Nuštar da se odazovu proslavi i ostave svoje podatke kako bi ih prilikom izrade monografije mogli kontaktirati.
Darko Mrki Bertić
OTKRIVAMO TKO JE AUTOR SIMBOLA VUKOVARA Svih ovih desetljeća njegovo je ime ostalo nepoznato javnosti: Ovo je fascinantna životna priča Petra Kušana
Ime autora vodotornja, za koji je upravo u tijeku akcija obnove, svih ovih desetljeća ostalo je nepoznato javnosti. Otkrivamo vam njegovu fascinantnu životnu priču
Na najvišoj točki u Vukovaru, takozvanoj Najpar-bašti, u završnoj je fazi gradnja vodotornja. Nadmorska visina mu je 156,33 metra, a građevinska visina samog tornja 50,33 metra. U sastavu vodotornja izrađuje se, na 34. metru, suvremeno opremljen restoran. Vodotoranj u Vukovaru ili ‘vukovarski Eiffel’, kako ga nazivaju (po čuvenom Eiffelovu tornju u Parizu), bit će najviši objekt u Slavoniji, a jedan od najviših u Hrvatskoj i cijeloj zemlji. Po kapacitetu spremnika vukovarski vodotoranj na drugom je mjestu u Evropi, odmah iza rimskog vodotornja”, tako su o vodotornju koji se završavao u Vukovaru novine pisale 1968. godine.
Isječak novina s člankom naslovljenim “Vodotoranj u Vukovaru evropska atrakcija” pronašli smo kod obitelji Kušan u Zagrebu. Posjetili smo je kako bismo doznali više o pokojnom arhitektu Petru Kušanu, autoru vodotornja, koji ga je projektirao u suradnji s konstruktorom Sergejem Kolobovim, za projektnu tvrtku Plan, čiji su bili zaposlenici. Upravo taj podatak - tko je autor poznatog simbola Vukovara - ostao je nepoznat, pa se, primjerice, ne spominje ni u podacima na Wikipediji o vukovarskom vodotornju, gdje stoji samo da je toranj rađen prema projektu tvrtke Plan. Ipak, arhitekt Petar Kušan zaslužan je za njegov izgled nalik na golemu skulpturu u prostoru.
Vitki kalež
“Arhitektura vodotornja mogla bi se opisati kao vitki kalež s konstruktivnim elementima od armiranog betona”, stoji u rješenju kojim je ta građevina zaštićena 2009. godine kao kulturno dobro Republike Hrvatske.
Vodotoranj je podignut između 1963. i 1968. godine kao hidrotehnički objekt na ravnom platou, visoko iznad dunavske obale. Vodovodna oprema s instalacijama projektirana je u zagrebačkom Hidroprojektu. I doista jest bio jedna od najvećih građevina svojeg vremena u Europi: visok 50,33 metra te sa spremnikom zapremnine 2150 prostorna metra, bez dopunskog punjenja vodom osiguravao je opskrbu grada od 45.000 stanovnika tijekom 12 sati, a bez industrijske potrošnje do 40 sati.
U Domovinskom ratu vodotoranj je kao izložena građevina direktno pogođen sa 640 projektila.
Postao je najsnažniji vizualni element “ratnog identiteta” razorenog Vukovara. Ove godine pokrenuta je velika akcija kojom se prikuplja novac za njegovu obnovu, pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i na inicijativu gradonačelnika Vukovara Ivana Penave. Vodotoranj će se obnoviti prema projektu Radionice arhitekture arhitekta Gorana Rake. Zamisao je da se toranj gotovo ne dira te da se pretvori u memorijalno mjesto uz minimalne arhitektonske intervencije. Njegove “rane” - rupe - ostaju vidljive, no da budući posjetitelji Vodotornja ne bi bili izloženi vjetru, u dubini memorijalne sobe bit će jedna ostakljena prostorija u obliku valjka.
Ta će se memorijalna soba nalaziti na mjestu bivšeg “lonca” za vodu. U njoj je ekran na kojem će se prikazivati dokumentarne snimke iz 1991. godine. Kroz centralni memorijalni prostor tornja, koji je zapravo površine jednog košarkaškog igrališta, vodit će dugačka rampa - staza kojom će posjetitelji hodati do vrha. S vidikovca na krovu, gledat će se grad koji se obnavlja i Dunav koji protječe. Do sada je prikupljeno gotovo 10 milijuna kuna, dakle pola sume potrebne za realizaciju.
Obiteljska legenda
No, vratimo se u vrijeme gradnje i njegovu autoru, arhitektu Petru Kušanu. Na stol za kojim sjedimo njegov sin Tomislav Kušan, arhitekt i vlasnik Studija Kušan, stavlja nekoliko malih crno-bijelih fotografija.
- U njegovu je arhivu ostalo dvije veće fotografije od makete vodotornja, desetak fotografija iz vremena gradnje koje je vjerojatno on sam snimio, skica samog projekta i jedan novinski članak. Nažalost, o gradnji tornja nije nam mnogo pričao, znamo samo da se radi o jednom od njegovih prvih ostvarenja - kaže nam sin Tomislav Kušan.
Petar Kušan rođen je 22. svibnja 1932. godine u Zagrebu. Jedno je vrijeme s roditeljima i dvojicom braće stanovao u Botaničkom vrtu, na Trgu Marka Marulića, jer je njegov otac bio botaničar, a poslije su stanovali na Vrhovcu. Zanimljiv je podatak da je bio rođak pisca Ivana Kušana, s kojim se družio u djetinjstvu. Petar je bio samo godinu dana mlađi. U obitelji je tako ostala legenda da su neke od zgoda koje se spominju u dječjim knjigama Ivana Kušana bile inspirirane njihovim zajedničkim dječačkim dogodovštinama. Petar Kušan nešto je kasnije bio i veslač.
Studij arhitekture upisuje početkom 50-ih godina. Već je tijekom studija bio suautor arhitektima Radovanu Nikšiću i Ninoslavu Kučanu na natječaju za Radničko sveučilište u današnjoj Vukovarskoj ulici.
Ta se zgrada smatra antologijskim djelom u hrvatskoj arhitekturi. To se vidi i u članku Narodnih novina s početka 1956. godine, u kojem stoji da je od 19 radova prva nagrada za Dom radničkog sveučilišta dodijeljena R. Nikšiću, N. Kučanu i P. Kušanu. No, studenta Kušana poslije se ne navodi kao autora.
Za vrijeme studija Petar Kušan bio je demonstrator, a diplomirao je u klasi prof. Mladena Kauzlarića.
- Početkom 60-ih godina zapošljava se u Planu, velikom arhitektonskom birou u Bogovićevoj ulici. Njegov prvi poznati projekt za Plan bio je upravo vodotoranj. Godine 1960. oženio se mojom majkom Nedom Bahovec, koja je kći arhitekta Franje Bahovca. Stanovali smo u jednom potkrovlju u centru Zagreba koje su projektirali i sagradili moji roditelji - priča njegov sin.
Volio Dubrovnik
O vremenu gradnje vodotornja razgovarali smo i s Mijom Jukićem, projektantom instalacija u tvrtki Hidroprojekt, danas vjerojatno jedinim živim članom tima za njegovu gradnju.
- Vodotoranj je bio detalj u vodovodu koji se gradio. Sve je u Hidroprojektu vodio moj šef Aleksandar Rose, ali kako naša tvrtka nije imala arhitekte, za sam vodotoranj došlo je do suradnje s tvrtkom Plan. Sjećam se Petra Kušana kao ozbiljnog i finog gospodina, dolazio je kad nas u ured na dogovore i konzultacije.
Estetika tornja je isključivo njegovo djelo, a mi smo se bavili hidrotehničkim dijelom. Gradnja je trajala dugo jer toranj i njegove zakrivljene plohe nije bilo lako izvesti - ispričao nam je 84-godišnji Mijo Jukić.
Krajem šezdesetih Kušan je bio autor sportske dvorane škole u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, koja i danas postoji. U tom je razdoblju života vozio Bubu. Čitav je život, pričaju nam članovi njegove obitelji, volio prirodu i skijanje.
- Gotovo svakog vikenda išao je na Sljeme, u Puntijarku. Obožavao je planine i more. Bio je gurman, stručnjak za mediteransku kuhinju - kaže arhitektica Maja Kušan, njegova unuka.
Od sedamdesetih godina pretežno se bavio projektiranjem turističkih i javnih zgrada, od kojih se velik dio nalazi u Dubrovniku, gradu koji je poštovao i posebno volio. Iduće ostvarenje arhitekta Petra Kušana kojim se bavio intenzivno bio je hotel Plat kraj Dubrovnika (koji je nedavno srušen).
Hotel je sagrađen 1971. godine. Smještajni kapacitet tog velikog turističkog kompleksa bio je 560 kreveta. Bila je to impresivna betonska megakonstrukcija bijele boje, koja odražava kontekstualno uklapanje i ukazuje na strukturalno promišljanje arhitekta na tragu japanske arhitekure 60-ih godina.
U stručnim krugovima, Plat se u novije doba smatra jednim od remek-djela arhitekture nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, nakon što je u Domovinskom ratu stradao od granata, nije obnovljen, prepušten je potom daljnjem propadanju, a vlasnici ga ove godine ruše.
Navodno nije bilo želje ni razumijevanja nadležnih institucija za nastojanje da ga se zaštiti kao spomenik kulture. Srušen je upravo u vrijeme kada građevine nalik na ono što je nekoć bio hotel Plat sve više dobivaju na vrijednosti i svjetskom priznanju.
- Perin hotel Plat bio je najljepši primjer zelene gradnje u vrijeme kad se o tome još nije ni govorilo. Hotel s ceste niste ni vidjeli, a s mora je izgledao odlično i bio je uklopljen u okoliš - ocjenjuje arhitekt Krešimir Ivaniš, njegov kolega i prijatelj, nekoć profesor na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.
Osjećaj za mjeru
Kušan je radio i na raznim fazama rekonstrukcije hotela Argentina u Dubrovniku tijekom 60-ih i 70-ih godina, no taj je hotel danas prilično drugačiji.
- Osnovne karakteristike njegova arhitektonskog izričaja bile su osjećaj za mjeru, racionalan pristup projektnom zadatku te fino usklađivanje sadržaja, oblika, konstrukcije i materijala koje je primjenjivao u svojim radovima. Posebnu je pozornost posvećivao razradi detalja u kojima se oslanjao na lokalnu tradiciju, koju je uvijek uspješno i odmjereno spajao s modernim materijalima i konstrukcijskim zahtjevima - opisuje njegov sin.
Nakon katastrofalnog potresa koji je zadesio Dubrovnik 1979. godine, Petar Kušan od samog se početka priključuje radu na izradi projekata obnove. Na obnovi Kneževa dvora radio je početkom osamdesetih godina, kada je izvedena i njegova obnova Tvrđave sv. Ivana. Blok kino - kazalište - kavana izveden je 1987. godine, a Gradski zvonik 1989. godine. Velika obnova Kneževa dvora donijela je i nova otkrića za upoznavanje najranije povijesti njegove gradnje i gradnje cijelog istočnog dijela grada.
“Tijekom radova izvršena su istražna iskapanja ‘vrta’ Kneževa dvora prema luci. Iskopane su zarušene strukture prostora koje su Dvor povezivale s Kaznenom kulom.
Sav pronađeni prostor rekonstruiran je i uređen za upotrebu. Veliki prostor dobiven izbacivanjem ‘povijesnog šuta’ dobio je novu namjenu... Krovna terasa sada bez zelenila omogućuje kontinuitet ophodnje gradskim bedemima”, zapisao je sam Petar Kušan nakon obnove Kneževa dvora.
Hoteli na obali
Bio je autor još brojnih hotela na obali, primjerice hotela Koralj na Krku 1972. godine. Njegovo je djelo bio i Turističko-rekreacijski centar Mihanović u Tuheljskim Toplicama iz 1982. godine, koje je donekle izmijenjeno tijekom obnove u novije doba. Njegov je rad i turističko naselje Punta u Velom Lošinju iz 1983. godine. Krajem osamdesetih u projektom birou Plan pridružuje mu se i sin Tomislav, koji nakon 90-ih osniva Studio Kušan. Petar Kušan odlazi početkom 90-ih u mirovinu, ali je i dalje radio i surađivao u Studiju Kušan.
- Zadnju godinu srednje škole, kad sam se pripremala za studij arhitekture, djedu, kojeg sam obožavala, morala sam donositi crteže i bio je prilično strog, ali korektan. Puno smo se družili - sjeća se njegova unuka Maja Kušan.
Kad je nakon Domovinskog rata inicirana obnova vodotornja, Petar Kušan, iako već slabog zdravlja, bio je konzultant ocjenjivačkog suda na natječaju za njezino idejno arhitektonsko rješenje.
- Konzultiran je o programu za arhitektonski natječaj projekta obnove vodotornja i sudjelovao je kao konzultant ocjenjivačkog suda. Bio je zadovoljan prvonagrađenim radom i budućim izgledom svojeg vodotornja nakon obnove. Preminuo je 2008. godine - kaže nam Tomislav Kušan.
Svojeg prijatelja Petra Kušana kolega Krešimir Ivaniš opisuje kao jedinstvenu, toplu i moralnu osobu.
- Pero je bio sklon šali, ali ozbiljan radnik, talentiran i plodan arhitekt. Opus Petra Kušana zaslužuje pomno kritičko istraživanje, kvalitetnu valorizaciju i publiciranje - zaključuje arhitekt Krešimir Ivaniš.
Darko Mrki Bertić
ponedjeljak, 03.10.2016.
Srnetina spremna za pečenje
Gabriel
