|
Klari je trebalo dosta dugo da shvati kako sjena pripada dečku koji je stajao iznad nje.Prvo je vidjela njegove gole noge po kojima se cijedila voda, a zatim listove na koje se zalijepio pijesak.
Pogledavši u njegovo lice, oteo joj se tih uzvik iznenađenja.
Uperio je svoje crne oči dolje u nju.Kratka crna kosa bila mu je mokra i raščupana preko čela.Imao je mišićave ruke koje je prekrižio na prsima.Bio je obučen u široke i dugačke tamnoplave hlačice za kupanje.
-Treba li ti pomoć?-upitao je tiho.
-Da-,brzo je odgovorila Klara pokušavajući kimnuti glavom.-Z-zaglavila sam se.-
Val se razbio o obalu.Pjenušava voda zapljusnula je skoro do Klarinog lica.
Dečko je počeo objema rukama odgrtati teški, mokri pijesak.-Možeš li se micati?Jesi li ozlijeđena?-upitao ju je.-Vraćao sam se s kupanja i čuo tvoje povike.Jesi li posve sama?-
Ogledao se gore –dolje po plaži.
Klara se trudila odgovoriti, ali suho grlo nije ispuštalo ni glasa.Kimnula je glavom.
Brzo odgrćući razmaknuo je većinu pijeska, a tamno lice bilo mu je usredotočeno na rad.Uzeo ju je za ruku i povukao je.-Možeš li ustati?-
-M-mislim da mogu.-Klara je promucala.-Ali malo mi se vrti u glavi.-
-Imaš gadne opekline.-rekao je mladić , mršteći se.
-Valjda sam zaspala.- reče Klara podrhtavajući.Dopustila mu je da je podigne na noge.
-Prijateljice su me ostavile.Ne znam kamo su otišle.Ja…..-
Žmirkajući zbog sunca, nesigurno je stajala pridržavajući se za njegove ruke.Na blještavom dnevnom svjetlu pijesak je bio zaslijepljujuće bijel-skoro kao svježe obojeno pristanište dolje na plaži.
-Da ti nisi naišao….-Glas ju je izdao.Zatresla je glavom pokušavajući istresti mokri pijesak iz svoje ravne, kestenjaste kose.
-Čak me i kosa boli !-Uzviknula je.
Vlažan, ljepljiv pijesak prilijepio joj se za kožu, prekrivajući joj cijelo tijelo.Pokušala ga je stresti s nogu.
-Moram se istuširati.-prostenjala je.
-Jesi li odsjela gore kod Marijinih?-upitao je pokazujući rukom prema vrhu litice.
-Da.-klimnula je glavom.
-Pomoći ću ti.-smireno je rekao.-Obuhvati me oko ramena.-
Poslušno je slijedila njegove upute.Osjetila je da mu je koža iznenađujuće hladna;to je od plivanja,pomislila je.Svom težinom se naslonila na njega.Bio je tako hladan na njezinoj užarenoj koži.
Stvarno je zgodan, nije mogla a da ne pomisli.I jako snažan.Sviđale su joj se njegove crne oči.
-Ja sam Klara.-rekla mu je.-U posjetu sam Mariji.
S rukom oko njegovih ramena, dopustila mu je da je povede strmim stepenicama uz liticu prema Marijinoj vili.Čekala je da joj on kaže svoje ime.
-Bolje ti je da što prije staviš nešto na te opekline.-rekao joj je.Držao ju je oko struka pomažući joj uz ubibože uske stepenice.
-Kako se ti zoveš?-upitala je.
Oklijevao je s odgovorom.-Bruno-napokon je odgovorio.
-Živiš li u blizini ?-upita ga Klara.
-Pa ne baš.-odvratio joj je, a čudnovat smješak zaigrao mu je na usnama.
-Smije li se on to meni?.-pitala se, osjećajući se pomalo rastuženo.Shvatila je da želi da se svidi Brunu.
Sigurno misli da sam smiješna onako do glave zakopana u pijesku i lica crvena ko rak!
Na vrhu stepenica bila su željezna vrata s rešetkama.Klara je uhvatila za kvaku i povukla.Vrata su samo zaštropotala, ali se nisu otvorila.
-Uvijek je zaključano.-reče Bruno.-Marijini drže svoje imanje vrlo dobro zaštićeno.Imaju i psa čuvara.-Nagnuo se preko ograde i počeo pretraživati nisko grmlje sve dok nije pronašao crnu metalnu kutiju.Podigao je poklopac ispod kojeg se nalazila elektronska tipkovnica.Klara ga je promatrala dok je utipkavao broj šifre koja otvara vrata.Vrata su škljocnula i potom se otvorila.
-Kako si znao šifru?-upitala ga je nesigurno kročeći na travu.
Uputio joj je misteriozan smiješak.-Znam ja puno toga.-
Osjećajući se snažnije , Klara se uputila preko travnjaka pokraj teniskog igrališta prema terasi u stražnjem dijelu kuće.Približavajući se terasi ugledala je kako iza pomičnih staklenih vrata stoji Marija sa zaprepaštenim izrazom lica.
Vrata su se otvorila i Marija je, odjevena u svoju bijelu tenisku opremu, potrčala je prema njoj, a u stopu su je slijedile Ivana i Zdenka.
-Klara , što radiš tu vani?-povikala je Marija.-Mi smo mislile da si ti gore u svojoj sobi.-
-Šta?-Klara je uspjela izustiti.-Ostavile-ostavile ste me tamo dolje da se ispržim!-
-Nismo!-uzvikne Ivana.-Nakon što smo te zakopale, otišle smo u šetnju.Na povratku nam je Marija rekla da si ti već otišla natrag u kuću pa smo se i mi vratile!-
-Ne mogu vjerovati da ste me ostavile da spavam zatrpana u pijesku!-Klara je ljutito vikala.
-Najiskrenije ti kažem da te nismo vidjele!-protivila se Zdenka.
-Ajoooj, pogledaj joj lice.-reče Ivana ispod glasa.
-Nismo znale da si još tamo dolje.Kako si se uspjela sama vratiti ovamo gore?-upitala je Marija.
-Bruno mi je pomogao.-odgovori Klara.
-Tko?-
-Da nije bilo Bruna.-počela je govoriti Klara i okrenula se da ga predstavi.
No iza nje nije bilo nikoga.
Nestao je.
…………………………….
Ostavljanje Klare da se isprži na suncu bila je prva od „nezgoda“ toga tjedna.Sljedeća nezgoda nije se dogodila do sljedećeg jutra.No djevojkama je trebalo mnogo duže da shvate kako se nešto čudnovato događa u Marijinoj vili ,a i oko nje.Jedino o čemu je Klara trenutno mogla razmišljati bile su opekline na njezinom licu.Istuširala se i presvukla u lepršavu plavo-žutu haljinicu.Nedugo zatim,Marija se pojavila u Klarinoj sobi s bočicom losiona od aloe i nekom kremom za smirivanje kože.Natjerala je Klaru da popije cijleu bocu vode.
-Tako mi je žao.Zaista.-Marija je stalno ponavljala.-Nikada si neću oprostiti.Iz šetnje smo se vraćale drugim putem.Samo sam pretpostavljala….-
-Čak se i ne sjećam da sam zaspala.-rekla je Klara nesretno se mršteći dok je promatrala svoje crveno lice u ogledalu ormara.-Prvo će mi nastati mjehuri , a onda ću se početi guliti kao luda.Izgledat ću kao čudovište.-
-Ja mislim da izgledaš sjajno.-reče Marija neuvjerljivo.-Sviđa mi se tvoja kosa.Puštaš li je to da naraste?-
-Da.-Klara je zabacila svoju kestenjastu kosu unatrag.Potom je utrljala još kreme na lice.-Nikada više neću izlaziti na sunce.-promrmljala je.
Za večerom sve četiri djevojke nagurale su se na samo jedan kraj dugačkog, mramorom prekrivenog stola.Na sredini stola stajao je aranžman od žutog i bijelog cvijeća, a dosta nisko iznad njega visio je ogroman kristalni luster.
-Ovo je malo preotmjeno za mene,-priznala je Zdenka, osvrnuvši se nelagodno po sobi.-Morat ćeš mi reći kojom se vilicom trebam koristiti.-
-Ne vjerujem,-.odgovori Marija suho.-Za večeru imamo cheesburgere i pržene krumpiriće.-
Cure se nasmijaše.Činilo se smiješno jesti te burgere i krumpiriće usred takve raskoši.
Zdenka i Klara su se smijale, a Ivana je prostenjala i počela se pretvarati kao da će povraćati.
-Moramo toliko toga nadoknaditi-reče Marija oduševljeno.-Stvarno ste mi nedostajale curke.Ispričavam se što vam nisam češće pisala.-
Nakon što je podijelila salatu, Marija je utonula u svoju stolicu.
Sve četiri djevojke uzele su vilice za salatu i počele jesti.
-I, koja želi prva početi?-upita Marija smiješeći se.-Koja će nam prva otkriti što je novo i uzbudljivo u njezinom životu?-
Na trenutak je vladala tišina.
-Nemojte pričati sve odjednom-šalila se Marija, kolutajući očima.
Klara je žvakala krastavac, duboko se zamislivši.Što je ona mogla ispričati?Ova godina joj baš i nije bila previše uzbudljiva.
Prešla je pogledom po djevojkama.
Na svoje iznenađenje, ugledala je izobličen izraz na Ivaninom licu;zašto, nije znala.
-Ivana,-počne Klara govoriti.
Ali glas joj je zagušio Ivanin snažni, prestravljeni vrisak.
Držeći se objema rukama za kosu i drhteći cijelim tijelom, Ivana je odskočila od stola.Stolica joj se prevrnula glasno odzvanjajući na golom drvenom podu.
-Šta ti je Ivana?-vrisnula je Marija.-Šta je?!
Podrhtavajući cijelim tijelom, Ivana je pomaknula jednu ruku s kose i drhtavim prstom pokazala prema svom tanjuru sa salatom.
Klara se nagnula naprijed i zavirila u Ivanin tanjur.Napravila je gadljivu facu kada je vidjela debelog smeđeg crva kako gmiže po listu salate.
Zdenka je skočila i obavila svoje ruke oko Ivaninog ramena.-Što ne valja?Što se dogodilo?
-Pa to je crv.-Klara tiho reče.-Jedan veliki smeđi crv.-
Ivana je prekrila lice rukama.-Ž-žao mi je .-promucala je.-Nisam vas htjela preplašiti.A znate mene.Mislim, znate kakva sam ja s bubama i crvima.-
Zdenka snažnije zagrli Ivanu.-Grozim se kukaca.-ponovi Ivana.-još-još od kampa.
Nitko od nas nije isti od kampa.-pomisli Klara tužno.
Nitko nije isti od nesreće prošlog ljeta.Ali nije željela sada o tome razmišljati.Htjela je uživati u ovom tjednu, zabavljati se sa svojim prijateljicama i ne razmišljati o onome što se dogodilo prošlog ljeta.
Ivana je bila najemocionalnija i najdramatičnija od cijele ekipe, pamtila je Klara gledajući u svoju prijateljicu.Valjda ju je zato uvijek toliko i voljela.Ivana je bila u potpunosti drukčija od nje.Klara je uvijek bila tako smirena, uvijek držala sve pod kontrolom.Nikada ne pokazujem svoje prave osjećaje,pomisli Klara.
Prenuvši se iz svojih misli, Klara je shvatila da joj Marija postavlja pitanje.-Oprosti, što si me pitala?-
-Pitala sam te za onog dečka?.-ponovi Marija.-Pričala si o nekom dečku koji te je izvukao iz pijeska.-
-Da, pričaj nam o njemu.-nestrpljivo reče Zdenka gurajući naočale na vrh nosa.-Ima li uopće kakvih dečki ovdje u okolici?-
-Rekao je da se zove Bruno.Vraćao se s plivanja i onda je ugledao mene zakopanu u pijesku.-Karla reče onako kao za sebe.
-S plivanja?Na našoj plaži?-uzviknula je Marija sijevajući očima.-Kako je izgledao?
-Dosta dobro.-odgovori joj sada puno glasnije Klara..-Visok , crne kose, u stvari je jako zgodan.Odlično tijelo, kao da ide u teretanu.-
-I rekao ti je da se zove Bruno?-ponovno je upita Marija.
Klara je kimnula.
-Baš čudno,Ja ga nikada nisam vidjela..-reče Marija zamišljeno.-Zapravo ja nikada nisam vidjela ni jednog dečka nanašoj plaži.-
-Ali ti ga moraš znati.-uporno je tvrdila Klara.-Znao je šifru za otvaranje vrata.-
Što-zagalami Marija.
-On me je pustio unutra.-reče joj Klara.
-Ma nema šanse.To nije moguće.-tvrdila je Marija.Strah se nazirao u njezinim plavim očima.-Da nepoznati momak zna šifru naših ulaznih vrata?Ma daj Klara.Koliko dugo si bila na suncu?
-Jako dugo zahvaljujući tebi.-odgovori Klaudija ljutito, iznenadivši čak i sebe svojim bijesom.
-Izmislila si tog Bruna.-reče joj Marija.
-Izmisli jednog i za mene!.-šalila se Zdenka.
Djevojke su se smijale.
-Bio je stvaran.-ustrajala je Klaudija.-Spasio mi je život.
-Ali ovdje u okolici nema nikakvih dečki.-uzrujano je opet rekla Marija.-Nikakav dečko nije mogao znati šifru naših vrata.Nikakav dečko nije mogao……..
Zastala je u pola rečenice i ispustila tih uzdah, istodobno prekrivajući usta rukom.Plave oči je raskolačila i zlovoljno se mršteći naborala čelo.
-Marija što ne valja?zar si i ti pronašla crva?.-zabrinuto je upita Ivana držeći objema rukama svoj burger.
-Auuu, uh.-mrmljala je Marija ignorirajući Ivanu i njezino pitanje.Odmahnula je glavom.-Uh.-Podignula je pogled i napeto se zabuljila u Klaru preko stola.
-Šta?Što je?.-upita Klara posežući za Marijinom rukom.
-Nije to bio nikakav dečko.-prigušenim glasom prošapće Marija.-Znam tko je to bio ,Klara, no sasvim sigurno nije bio nikakav dečko.-
-Kako to misliš Marija?-
-Bio je to duh.-reče Marija, a ruka joj je drhtala pod Klarinom rukom.-Bio je to Dječak duh.-
……………………………………….
Klara je prasnula u smijeh.-Daj se uozbilji, Marija.Dečko je bio stvaran. Rekao mi je da se zove Bruno.
-I ja sam mislila da je stvaran.-odgovorila je Marija polako ,ozbiljna izraza lica..-Onih nekoliko puta kad sam ga vidjela i ja sam mislila da je stvaran. Ali nije.On je duh.-
Ivanine zelene oči zasvjetlucale su novim životom..-Hoćeš reći da tvoju ovu kuću posjećuju duhovi?.-upitala je.
Marija klimne glavom pokazujući na visoki prozor koji je gledao na stražnji okućnice.-Mislim da živi u gostinjskoj kući.-odgovorila je.-Barem sam ga tamo najčešće viđala.
-Puno puta si ga vidjela?.-nastavila je ispitivati Ivana.
Zdenka odgurne tanjur od sebe i napeto se zabulji preko stola u Mariju.Na Klarinim iskrivljenim usnama lebdio je skeptičan smiješak.
-Jednom sam ga vidjela na teniskom igralištu..-reče Marija šibajući djevojke svojim plavim očima.-Imao je izrazito tužan izraz lica.Mahnula sam mu.
-Jesi li igrala tenis s njim?-sarkastično je upita Klara.
Marija odmahnu glavom ignorirajući ton Klarinog glasa.-Okrenuo se prema meni i shvatio da ga mogu vidjeti.Zurio je u mene nekoliko trenutaka s onim tužnim izrazom lica i onda je nestao.-Pucnula je prstima.-Puf.Ispario je.-
Klara je pomno proučavala Mariju.-Ti to ozbiljno?-rekla je.
-Da ,sve je istina.-odgovori joj Marija.
-Ali ovaj momak je morao biti stvaran!-usprotivila se Klara.-Svojim je rukama razgrnuop pijesak s mene.Uspravio me na noge.Ja sam ga dirala Marija.Držala sam ruku preko njegovih ramena.Vrlo čvrstih ramena.Stvarnih ramena.-
-I nije ti se činio čudan?-pitala je Marija.
-Pa…..-oklijevala je Klara.-Koža mu je bila vrlo hladna.Ali…..
-Jel vidiš?-Marija je likujući udarila rukom po stolu.-Koža mu je bila hladna zato što nije živ, Klo.-
Klaudija je zinula u čudu.-Rekao mi je da je maločas plivao,.rekla je grozničavo razmišljajući.-Koža mu je bila hladna zbog dugog plivanja.
-Ne , Marija je odmahnula glavom,.To je bio samo njegov izgovor.On nije živ.Nije živ već stotinu godina.
-A kako ti to sve znaš?-uzbuđeno upita Ivana uvijajući pramen svoje crvene kose i natežući ga preko čela.-Jesi li ikada pričala s njim?
-Ne .-odgovori Marija okrečući se prema Ivani.Kad smo kupovali ovu kuću, posrednik za nekretnine nam je rekao da je prije stotinjak godina u kući ubijen dječak i da ubojica nije nikada pronađen.Još je rekao da od tada dječak opsjeda posjed, ide sam na kupanje, šeta po vrtovima…..
Marija je otpila velik gutljaj ledenog čaja i nastavila prigušena glasa.-Ja sam ga vidjela tri puta.Posljednji put prišao mi je vrlo blizu.Mislim da mi je htio nešto reći, no činilo se da je vrlo stidljiv.Uputila sam mu pozdrav, a on je nestao.
-Oho.-promrlja Ivana odmahjući glavom.
-Jako je zgodan.-reče Marija.-na neki staromodan način.
-Čudno.-izusti Zdenka očito malo preplašena.
-Želim ga vidjeti.-izjavila je Ivana.-Ja zaista vjerujem u duhove i oduvijek sam željela sresti jednoga.-
-Koža mu je bila tako hladna.-zamišljeno je priznala Klara.-Čak i po onakvoj vrućini, koža mu je bila hladna.Hladna kao ….Klara se stresla.-Ne mogu vjerovati da mi je danas poslijepodne spasio život.-
Na njezino iznenađenje Marija je prasnula u smijeh.-Pa onda nemoj vjerovati!-uzviknula je-
-Ha?-Klaru je zbunila Marijina reakcija.-Što hoćeš reći?-
-Sve sam izmislila!.-priznala je Marija i veselo se počela smijati bljeskajući plavim očima.
-Ti si što?-Klara i Ivana povikale su u glas.Zaprepaštena Zdenka gurnula je naočale na vrh nosa.
-Sve sam izmislila!-reče Marija ne uspijevajući prikriti zadovoljstvo.-Cijelu priču-Ne postoji Dječak duh.Ni umorstvo u kući.Kao ni dječak tužna izraza lica na teniskom igralištu.-
-Maaarijaaa!-ljutito je zavrištala Klara.Ustala je, zgrabila Mariju za vrat i pretvarala se da će je zadaviti-Marija je grcala od smijeha.
-Povjerovala sam joj!Zaista jesam!-priznala je Ivana.
-Ja također.-reče Zdenka odmahujući glavom.
-Da sam barem imala video kameru kod sebe.-veselo je vriskala Marija.Imale ste tako ozbiljne izraze lica!Okrenula se prema Klari.-Ti si me stvarno iznenadila Klara.U kampu si ti uvijek bila ta koja nas je mogla uplašiti svojim pričama o duhovima.Ti si uvijek imala bujnu maštu.Kako si samo mogla pasti na moju glupu priču?
Klara je mogla osjetiti kako joj crvenilo nadire u obraze.Nije bila sigurna je li bila ljuta ili posramljena.-Ali meni je zaista pomogao jedan dečko!-povišena tona ustrajala je Klara.-Zove se Bruno i zaista mi je spasio život.I stvarno je ispario!-
-Baš!Stvarno?-vrištala je Marija ponovno se smijući.
Pa Bruno , razmišljala je Klara mršteći se, ako već nisi duh, tko si onda?
/ III dio /
|
