|
Draga Klara!
Pa , kako je?
Znam da ti ne ostavljam puno vremena za razmišljanje, ipak želim te pozvati na prvo ponovno okupljanje društva iz bungalova br.21. iz kampa Zvijezda mora.
Prošlog ljeta nas smo četiri bile tako kratko zajedno pa sam mislila kako bi bilo super da se opet vidimo i nadoknadimo sve propušteno.Ni jedna od nas nije se baš pretrgla pišući, a posebno ne ja.
Prvi tjedan u kolovozu moji starci putuju pa su mi , da ne bih bila osamljena, dopustili da pozovem nekoliko prijatelja u našu vikendicu na plaži.
I što misliš,Klara?Hoćeš li moći doći?Bit ćemo samo nas četiri iz bungalova br.21;ti,ja ,Zdenka i Ivana.Nadam se da ti je ljeto u Zaostrogu jako dosadno i da ćeš pristati.Obećajem da ovdje neće biti dosadno!
Molim te dođi!
Marija
Zbog tog pisma Klara je sada ležala zatrpana u pijesku na pustoj plaži.Iako je Marijin poziv iznenadio, odmah ga je prihvatila.
Ionako joj je ljeto grozno prolazilo.Nakon glupe svađe na Dan njenog rođendana, prekinula je dvogodišnju vezu sa Stipanom.Tjedan dana kasnije, nakon zatvaranja restorana, izgubila je sezonski posao konobarice.
Bit će super opet vidjeti cure, razmišljala je Klara dok je sjedila na svojoj terasi u ulici S.Družića, s laptopom u krilu ,stalno iznova čitajući Marijin e –mail.
One su prošlog ljeta provele tri tjedna zajedno u kampu i postale prave prijateljice.Dijelile su puno lijepih trenutaka i smijeha- sve do nesreće…
Još uvijek pogleda prikovana za nekoliko puta pročitani mejl, Klara se spusti niz stepenište u prizemlje.Sve je ispričala majci i odjurila u svoju sobu da nazove Mariju.
-Umirem od želje da te vidim!“-uskliknula je.-A tek tvoju vikendicu.Sjećam se da si je opisivala kao pravu vilu!-
-Ma neugledna straćara-šalila se Marija.-No vidjet ćeš da je udobna.
Dva tjedna kasnije Klara je bila u autobusu.Ponijela je knjigu da skrati vrijeme na dugačkom putu, ali umjesto da čita, samo je zurila kroz prozor razmišljajući o Mariji i ostalim curama i o njihovom zajedničkom druženju u kampu.
Četiri i po sata kasnije stupila je na beton autobusne postaje, žmirnula na blještavo sunce i potom ugledala Zdenku i Ivanu kako stoje kraj manje gomile prtljage.Ivana je nosila elegantnu putnu torbu s dizajnerskim potpisom.Zdenka je imala četiri krivo sparena komada prtljage, a svaki je bio krcat odjećom.Klara se morala nasmijati.Sve je bilo isto kao kao prošlog ljeta u kampu kada je Zdenka došla sa dva kovčega puna odjeće i cijelom platnenom torbom punom kozmetike.Objasnila je to time da nikada ne može odlučiti što ne spakirati.
Klara im je mahnula i krenula prema njima kada je ulašteni srebrni mercedes uklizao u postaju.Marija je iskočila s vozačeva mjesta i ostavljajući za sobom otvorena vrata potrčala zagrliti Ivanu i Zdenku.
Gledajući preko dugačke autobusne postaje, Klara se divila Marijinom novom izgledu.Činilo se da je još vitkija nego prošlog ljeta.Odjevena u tirkizni top vrhunske marke i bijele teniske hlačice, crvenoplamenu kosu pustila je da naraste i sva je izgledala skupo i otmjeno.
Ivana je kao i uvijek izgledala egzotično.Imala je blago ukošene zelene oči, brončanu put, tamne, pune usne i do struka dugačku crnu kosu koja joj je slobodno padala po leđima.
Zdenka se također nije promijenila, primijetila je Klara.Još uvijek je bila najniža od četvorke, s kovrčavom, svijetlosmeđom,kratko ošišanom kosom koja je uokvirivala njezino okruglo lice.Nosila je naočale s tankim metalnim okvirom kako bi izgledala starije i profinjenije, no svejedno je izgledala poput dvanaestogodišnjakinje.
Ivana je prva ugledala Klaru.-Klo!-ciknula je dovoljno glasno da se svi na postaji zagledaju u nju.
Prije nego što je Klara uspjela odgovoriti, Ivana je dotrčala i snažno je zagrlila.Grlila ju je kao da su bile davno izgubljene sestre.
Zdenka se približila i kratko zagrlila Klaru.Njezin pozdrav je bio ulljudan i iako nešto hladniji svejedno se činio iskrenim.Marija je kratko zagrlila Klaru i rekla;-Idemo.Ne smijem tu parkirati.-
Nekoliko trenutaka kasnije vozile su se kroz maleno turističko mjesto promatrajući okolicu iz klimatiziranog mercedesa, udobno zavaljene u sjedala presvučena kožom mekom poput maslaca.
Marija je vozila pokraj šetališta uz obalu i trgovinicama na plaži u kojima se moglo kupiti od voća,povrća, sokova , suvenira do svekolike opreme za morske radosti.Slijedio je blok ljetnih bungalova na koje su se nastavljale veće kuće, a nakon njih više nije bilo kuća.
-Marija- reče Zdenka,-mislila sam da tvoji roditelji žive u mjestu.-
-Ne .-odgovori Marija očiju uperenih u cestu.-Kuća je dalje na rtu,dvadesetak kilometara izvan mjesta.Mi samo koristimo poštanski broj mjesta.
Cesta je vijugala kroz guste borove obrasle koječim i svačim.Iza njih, do Klare je dopirao ujednačen, blagi šum morskih „sinova“.
-Ovaj cijeli dio plaže zaštićeno je područje,-objasni Marija.-Tu je ptičji rezervat.-
Vozile su se kroz kilometre rezervata i kada su napokon izašle iz njega, cesta se još više suzila i na kraju se pretvorila u kaldrmski put širok samo za jedan auto.
Klara je glasno uzdahnula kada je vila Marijinih iznenada osvanula pred njenim očima.U kampu joj je Marija pokazala fotografije vile, ali one nisu niti izbliza dočaravale ljepotu i veličinu ogromne kuće.
Marija je otvorila željezna vrata i uvezla auto kroz prostor između visoke, savršeno podrezane živice koja je orubljivala imanje, a bila je posađena s namjerom da prikrije željeznu ogradu.Kuća od bijelog kamena sada se mogla sagledati u cjelosti, smještena na prostranom, lijepo podšišanom travnjaku, izgledala je kao dvorac iz bajke.
Put je vodio do stražnje strane kuće.Klara j emogla vidjeti staklenik s kupolom od stakla.U stražnjem dijelu kuće nalazila se terasa na koju se nastavljalo tenisko igralište, živopisan vidikovac, vrt, ogroman bazen za plivanje.
Marija je nemarno odmahnula rukom prema njima;-Ah, tu su još spremište za brodicu,alatnica, kabina za presvlačenje u slučaju da se ne želite presvlačiti u kući, šupa, drvarnica….
Ona veća zgrada iza kuće je kuća za tatine poslovne partnere.-
-Hej Marija, imaš li možda plan kuće?-šalila se Ivana.-Trebat će mi tjedan dana da shvatim kako da se ne izgubim!-
-Ne brini se-odgovori Marija ulazeći autom u garažu napravljenu za još nekoliko automobila.-Držat ćemo se stalno zajedno.Tako mi je drago što ste sve došle.Neću vas ispuštati iz vida.-
„Držat ćemo se zajedno….“
Ležeći sada zakopana u pijesku i osluškujući valove kako zapljuskuju sve bliže, Klara se prisjetila Marijinih riječi.
„Držat ćemo se zajedno…“
Ali gdje je Marija sada?Gdje je Ivana?Gdje je Zdenka?
Kako su je mogli ostaviti zakopanu na suncu koje je pržilo?Sklopila je oči.Grlo ju je boljelo, lice peklo.Zatiljak ju je svrbio, a nije se mogla počešati.
Voda se prelijevala preko pijeska i iznenada je osjetila njegovu povećanu težinu na prsima.
Valovi su se sve više približavali.-Utopit ću se.-pomisli Klara.
Otvorivši oči shvatila je da se nalazi u sjeni.
U sjeni izdaha…posljednjeg.
Postalo je sve mračnije i mračnije.
Kraj se primicao.
I dok se Klara posljednjim naporima pokušavala osloboditi, sjenka se tiho nadvila nad nju.
/ II dio /
|
