|
Budio sam se polako i mučno kao da izlazim iz ništavila.Gdje li ću se sada naći?U pretpovijesnoj šumi ili u svome dvadest i prvom stoljeću?
Otvorio sam oči ( ako je u ovom slučaju to pravilan izraz) i ogorčeno opazio da sam još u tuđem tijelu.No , sada je to tijelo bilo drugačije – tijelo Mladog lovca u epohi rađanja čovječanstva.
Mladi lovac, mišićav i krupan, s grubom crvenkastom kožom.Čelo mu je bilo nisko i trokutasto, obrve velike, a pogled olovno težak, iako je , čini se, po naravi bio dobrodušan.Na četvrtasta ramena prebacio je staru jelenju kožu, svu izlizanu i u rupicama.
Sada je mladi lovac stajao u gomili ispred Svetog brda.Praljudi su se zbili u polukrug.Većina je izgledala vrlo iscrpljeno.Starci i starice- teško ako su prevalili i tridesetu godinu-jedva su se držali na nogama.
Neobično me je čuvstvo obuzelo kad sam ugledao ta stvorenja s licima kao da su grubo istesana od šupljikava kamena.Čak j e i majmun sa svojim životinjskim navikama ostavio na mene manje mučan utisak nego ta karikirana stvorenja, koja kao da su parodirala ljudski rod.
Dječica tih praljudi bila su čak mila.U njihovim crnim očima sjala je znatiželja i bila su spremna natezati se satima i satima u prašini.Mališani su tražili nekakve stabljike, vadili iz zemlje veliko hrustavo korijenje i gurali ga u usta.
Mladi lovac je svaki čas pogledavao Brzonogu.Ona gotovo da s e nije grbila, a zlatasto krzno jedva da joj je pokrivalo ramena i noge.Kroz grube crte lica, tako grube kao i u ostalih, ipak se probijalo nešto svijetlo i nježno.Da, da.Na zemlji s e rađala ljepota.
Kad sam to shvatio, osjetio sam malo simpatije a i sažaljenja prema cijelom plemenu.
U međuvremenu su praljudi raspravljali o teškom pitanju na koje povijest daje pravo samo suvremenom čovjeku, iako je ono bilo aktuelno i u ta davna vremena, a glasilo je ;-Biti ili ne biti-
U polukrugu stajali su, jedno prema drugome,Poglavica i Čarobnica-visoka suha starica oštrih bijelih vlasi, zbog čega joj je glava nalikovala na veliki maslačak.
Čarobnica je govorila lajavim,promuklim glasom,ljuljajući s e s jedne strane na drugu s poluzatvorenim očima:
-Lovci su s e ponovno vratili praznih ruku.Već dane i dane nismo jeli.Sutra valja poći u lov u Donju šumu.
-Ići u Donju šumu- ponovila j e automatski gomila.
Moram ovdje upozoriti da je govor tih ljudi bio primitivan, pa čak i vrlo siromašan.I, ako ja to iznosim u gramatički pravilnim rečenicama, činim to samo radi toga da što točnije prenesem smisao izgovorenog.
-Ali u Donjoj šumi love Riđokosi-reče, namrgodivši s e Poglavica, vrlo krupan i snažan čovjek, sa širokim, plosnatim nosom i velikim ustima,mogli bismo reći gotovo raljama.Jasno s e osijećalo da su Čarobnica i Poglavica protivnici.
-Moramo istjerati Riđokose iz Donje šume i osvojiti njihovu špilju- reče starica zabacivši u vis svoje nakazno lice koje ipak nije bilo bezizražajno.
-Istjerati riđokose- ponavljali su ostali, iako im je primitivni užas oživio sitne oči.
-Ne možemo mi istjerati riđokose.Oni su jači od nas.U nas je malo muškaraca.Vrlo ih se mnogo nije vratilo iz lova.-Poglavica je odlučan i tvrd.
-Dusi Sunca pomoći će nam da pobijedimo!-kriknu odjednom prodorno Čarobnica.-Moramo se moliti duhovima i oni će nam pomoći.
-A nebi li bilo bolje da zamolimoduhove da nam pomognu u lovu?
-Ne vrijeđaj duhove,mogao bi to skupo platiti-reče prijeteći Čarobnica.Poslije toga okrenula je lice prema Svetom brdu i uzdigla ruke prema nebu,nešto zapjevajući usput.-Budite živom vatrom, ljudi plemena Samo i molite duhove da vam pomognu!
Cijelo je pleme palo na tlo ničice , rasprostrijevši se u prašini.Muškarci,žene,starci i djeca izvijali su se cijelim tijelom, valjali se po tlu, naliječući jedno na drugo i zavijali, niskim, grubim, jednoličnim glasovima.I to je trajalo prilično dugo.
Odjednom se starica naglo okrenula, dok su joj našušurene vlasi podsijećale na svetački vijenac i uskliknula iz sveg glasa:
-Duhovi Sunca su nas uslišili!Raduj se Pleme Samo!Duhovi su nas uslišili...
Zaorio se uzbuđen vapaj koji je na jedan znak Čarobnice zamijenila potpuna tišina.Starica je obuhvatila gomilu bezumnim pogledom.
-Duhovi zahtijevaju žrtvu-nastavila je oštro.-Čekati će do sutra navečer.ako im ne udovoljimo, očekuje nas strašna nesreća.
-Sutra ću osobno povesti lovce-izjavio je Poglavica.
I tako je pitanje bilo riješeno.Čarobnica je ostala uz Sveto brdo nastavivši razgovarati s duhovima dok su ostali krenuli za Poglavicom u svoju špilju.Što su se više udaljavali od Svetog brda Poglavica je postajao samouvjereniji.Ovdje, u špilji, bila je njegova vlast neograničena.
Za svakog s e našlo posla.
Čuvarice vatre pošle su po Poglavičinom nalogu u potragu za suhim granjem z a lomaču koja je- dan i noć, godine i godine bez prekida – gorjela u špilji.Dojilje su se brinule z a malu djecu.Starice su počele tući u velikim kamenim stupama sakupljeno zrnje i korijenje kroz dan-jedinu hranu plemena u posljednjih nekoliko dana, dok su starci i djeca natezali kožu i čistili i pospremali pećinu.
Mladi i zdravi muškarci pripremali su se za sutrašnji lov.Na plosnatom grubom kamenju oštrili su noževe od kremena i strugala z a čišćenje tek oderane kože od ostatka mesa i žila sve dok koža ne ostane čista.Nadalje su oštrili koplja –jednostavne štapove, ponekad i čvorugave, zaoštrene na vrhu.
Pećina je zapravo bila duguljasta podzemna dvorana s ulazom zaštićenim od upada divljih zvijeri koljem i kamenjem.Svaki je član plemena Samo imao u špilji svoj kutak koji j e mogao promijeniti samo uz dopuštenje Poglavice.Lovci su zauzimali u špilji najpodesnije mjesto,suho i toplo.
Žalosno je bilo danas u pećini.U posljednje su vrijeme neuspjesi opterećivali pleme Samo.Nedavno s e potpuno zamutio Bliski potok.Malo kasnije presušilo je Toplo jezero gdje su životinje dolazile na vodu.Otišle su životinje, nestale su i ribe.Dobrog ulova je još bilo samo u Donjoj šumi, ali Riđokosi nisu tamo puštali lovce plemena Samo.Urlali su i rikali čim bi s e pojavili i prijetili im kopljima.Približavala se zima, a zaliha nije bilo.Uz to s e nekoliko lovaca nenadano utopilo u močvari.Zbog toga su ljudi bili nezadovoljni, zbog toga su napeto slušali što im govori čarobnica.
Napokon je bilo dogotovljeno skromno jelo.Poglavica je dopustio da počnu jesti.Na velike zelene listove stavili su masu koja je podsijećala na mekano tijesto.Prvu je porciju uzeo poglavica, drugu je, kao i uvijek jedna od djevojaka odnijela Čarobnici u špilju duhova kod Svetog brda.
Lovci su se najeli doista da bi skupili što više snage.A ono što je ostalo dobili su starci.
Rano ujutro krenuše lovci na put .Poglavica ih je poveo uz podnožje gorskog grebena prema močvari.To je mjesto bilo opasno, ali je divljači bilo više.
Lovaca je bilo svega dvanaest.Poglavica ih je svrstao u grupe od po dva-tri čovjeka i oni se raziđoše po šumi.Svaki je imao koplje, dok je o pojasu visio oštar kremeni nož dugačak kojih dlan i pol.Na svaku j e grupu dolazila po jedna kamena sjekira.
Mladi je Lovac išao zajedno s Poglavicom.Svaki put , kad bi odlazili u lov, njega bi proželo opojno borbeno čuvstvo , želja da dokaže svoju snagu i hrabrost.Kako li je samo želio da upravo danas nešto ulovi!Razmišljao je kakvim će ga očima gledati Brzonoga, ako se vrati s lovinom.Kao zvijer tragao je na sve strane.
U šumi je , međutim , bilo pusto.Tada je Mladi lovac sakupio hrabrost i progovorio s Poglavicom o onome što ga je već dugo uznemiravalo.
-Možda je u Sinjim planinama lov uspješniji?-upitao je i pokazao rukom na planinske vrhove što su se uzdizali nad šumom.
-Ni naši oci , ni djedovi nisu lovili na Sinjim planinama.Nikada.I mi ne smijemo zapostavljati njihove običaje, inače će nas kazniti duhovi-odgovrio je mirno Poglavica.
Mladić je zbunjeno spustio glavu.
Međutim , ljude je napustila sreća.Nisu naišli ni na najsićušnijeg miša.Polako, spuštenih glava, vraćali su se u svoje stanište drhteći od straha što će im reći dusi Sunca.Poglavica je bio mrzovoljan.
Cijelo im je pleme došlo u susret.Pokazalo se da se i prva grupa vratila bez ičega.Ljudima se u srca uselio užas.Mladi je lovac ugledao žalosno lice Brzonoge i odjednom ga je prožeo osijećaj, zapravo strasna želja da je sakrije, zaštiti, zakloni od nevolje koja se približavala.Ljudi su otvorili prolaz.Sa Svetog brda dolazila je Čarobnica.U ruci je držala dugačak štap s oštrim krajem.Na taj su štap lovci obično naticali najbolje komade mesa koje su odnosili na Sveto brdo po usječenim stepenicama.
Čarobnica je šutke pružila Poglavici štap i zabacila glavu.Poglavica je šutke napravio niječnu kretnju glavom.Starica je očajnički kriknula:
-Ti si me prevario.Ti si prevario duhove!Oni ti neće oprostiti!Jao nama, ljudi plemena Samo...
Ljudi su se kao i jučer bacili u prašinu.Čuo se plač, ridanje i proklinjanje.
Čarobnica je nastavila napadati Poglavicu:
-Ti moraš odgovarati pred duhovima.Oni će sami odlučiti o tvojoj sudbini.-I tu ona pokaza na Sveto brdo.
Strašne su bile Čarobničine riječi.Čak j e i ovako hrabar čovjek, kao što je bio Poglavica, problijedio i nekako se skutrio.
-Pođi, duhovi će razgovarati s tobom.-povikala je ponovno.
Poglavica se pokori.
Sveto je brdo bilo ogromni kameni oblutak urastao u zemlju.Na položitijem dijelu uklesane su stepenice.Na oštrom kamenju ispod brda bijeljele su se kosti poginulih životinja ( i pojedinih )i sušili ostatci krzna.Očito su s e ovdje redovito prinosile žrtve.Na poljanici ispred brda nije raslo nikakvo bilje, svuda unaokolo samo crvena prašina.
Jednom riječju, Sveto brdo bilo je najobičniji ogromni kamen s ravnom površinom na vrhu.Uspon na to brdo nije prijetio nikakvim komplikacijama, ukratko nije izgledao nimalo opasan.Shvaćao sam strah ljudi i osijećaje Poglavice koji je vjerovao u duhove,no nisam vidio da bi z a njega tamo postojala bilo kakva opasnost...
Poglavica se penjao sve više i više po neravnim, grubo usječenim stepenicama.Dlakava su mu koljena drhtala i nešto je potiho šaptao svojim debelim usnama.
Ljudi plemena Samo pratili su ga pogledima punim strave.Ta duhove nitko ne smije obmanjivati.I kako nisu dobili obećanu žrtvu , bogzna što će se dogoditi?
Napokon je Poglavica stigao na vrh i zamro tamo sav napet , uvukavši glavu među ramena, kao da očekuje udarac.
-Stani tamo na stranu na bijeli kamen i čekaj da ti duhovi odgovore-naredila je prijeteći starica.
Poglavica posluša Čarobnicu i stupi na bijeli kamen.
Iznenada kriknu , nekako se nespretno sagnu i poče kliziti po strmini.Sekunda i već se tiho strmoglavio na oštro kamenje.Čuo se suh prasak kao da se raskolio veliki orah.
Zaorio je težak vapaj, pleme je palo na koljena.Duhovi su jaki,duhovi su svemogući.Oni kažnjavaju ako im ne donosiš darove.Pogotovo ako si im obećao.Ljudi su se valjali u prašini moleći duhove da im s e smiluju i oproste..Najglasnije je ridala Čarobnica, trgala kose i molila...
Moram priznati da me je zabrinuo takav tijek događanja.
Pošto sam malo razmislio, zaključih da je sve što se dogodilo povezano s bijelim kamenom na koji je stao Poglavica prije nego što je stradao.
Praljudi su sa stravom gledali tijelo onoga kojemu su s e još maloprije pokoravali bez pogovora.I sigurno je svaki od njih vidio kako mu iz pete viri trn, no to je bio trn kakvog su oni viđali svakog dana i na svojoj koži osjetili.Zbog toga s e nitko nije dosjetio da bi upravo taj trn mogao ubiti Poglavicu.Očito je u bijelom kamenu na koji je stao Poglavica bilo nekoliko rupica u koje je Čarobnica stavila trnje koje je premazala otrovom jakog i brzog djelovanja. Po svoj prilici se na bijeli kamen moglo stati jedino tako da se stane i na takav trn, odnosno bar na jedan od više njih.
Tako je svršio sukob između Čarobnice i Poglavice.I tako je na kraju ona sama zavladala plemenom.No, ta je njezina pobjeda navodila na žalosne misli.Naime,Poglavica , iako je bio pristaša tradicionalnog načina života, ipak je njegov zdrav razum više puta spasio pleme da ne umre od gladi.Sada je sva vlast prešla u ruke starice koja nije bila sasvim pri sebi i koja je smatrala da je jedini pravi put kojim pleme mora poći-borba protiv Riđokosih,koji su, međutim, bili jači i mnogobrojniji.
Napokon je starica dala znak i iscrpljeni se ljudi podignu s tla.Zapovijedila im je da svi odu u špilju pripremiti se z a sutrašnji napad na Riđokose.Žene su morale spremiti zasitan obrok od posljednjih zaliha, a muškarci urediti oružje.Sama se pak starica popela na vrh Svetog brda da ondje razgovara s duhovima i zamoli ih da im pomognu.I kada je stojeći tamo digla k nebu svoje mršave ruke, a vjetar joj razmrsio duge sijede vlasi, činilo se da su duhovi stupili s njom u tajnoviti razgovor.
....
Rano ujutro, još prije no što je izišlo sunce, počeo je taj besmisleni i ludi pohod.Prije no što su krenuli, Čarobnica je zakričala promuklim glasom da su duhovi obećali zaštitu muškarcima plemena Samo.Neka muškarci idu smiono prema špilji Riđokosih, dok će se ona,Čarobnica, ponovno popeti na Sveto brdo i uporno moliti duhove z a pobjedu.
Poslije tih svojevrsnih uputa muškarci, njih četdesetak, krenuše na put.Išli su kao neuredna gomila, ispuštajući s vremena na vrijeme borbene pokliče i tresući kopljima da se tako što više ohrabre.Malo-pomalo, ljudi s e uzbudiše i krici postadoše gromkiji.
Odmah za muškarcima išle su- na udaljenosti kojih trista metara- mlade žene i djevojke.Zbog čega?Da oduševe svoje suplemenike?Da liječe ranjene?Oplakuju i pokapaju one kojima bude suđeno poginuti?
Nikad to nisam saznao.
Među njima nalazila se i Brzonoga.Mladi je lovac jako želio da ga ona opazi pa je zbog toga urlao jače od svih, više od svih podizao koplje, grozeći se nevidljivom neprijatelju i napinjao svoje ionako snažne mišiće.
|
