|
Oživio je ni i z čega.Svijest mu je proizašla iz ne-svijesti.Mirisao je noćni zrak i slušao kako lišće šapće na nasipu štoje usmjerio šapat drveća prema njemu.Opipavao ga je mekanim i nježnim prstima kao da pokušava u njemu naći slomljene kosti,kontuzije,ogrebotine.
Uspravio se i položio oba dlana na tlo ispred sebe da bi se oslonio.Zagledao s e u tamu.
Sjećanje je polako naviralo i kad j e došlo,bilo je nepotpuno i ništa mu nije objašnjavalo.
Zvao se Jan,bio je ljudsko biće i sjedio je negdje na planetu po imenu Zemlja.Bilo mu je četrdeset i šest godina i na neki je način bio slavan i prilično imućan.
Živio je u staroj obiteljskoj kući na Pomorskoj aveniji.Bila je to ugledan adresa,iako je u posljednjih dvadesetak godina izgubila nešto od svog sjaja.
Na cesti iznad kosine nasipa prolazio je automobil.Gume su škripale na asfaltu i na trenutak su automobilska svjetla obasjala vrhove drveća.U daljini se prigušeno oglasi zviždaljka..Negdje drugdje pas je lajao ravnomjernom žestinom.
Zvao se Jan i ako je istina,zašto je ovdje?
Zašto bi Jan sjedio na kosini nasipa i slušao vjetar u krošnjama,zavijanje zviždaljke i lajanje psa?
Nešto nije u redu.Neki bi incident,samo kad bi ga se sjetio,možda odgovorio na sva njegova pitanja.
Trebalo je obaviti nekakav zadatak.
Sjedio je i buljio u noć.Ustanovio je da drhti iako nije postojao za to nikakav razlog,jer noć nije bila hladna.Slušao je zvukove kasne noći što su dolazili iz grada,udaljenu škripu jurećeg auta,isprekidano urlanje sirene.Jednom je netko prošao ulicom u blizini i Jan mu je oskluškivao korake dok s e nisu izgubili u daljini.
Nešto se dogodilo i trebalo je obaviti nekakav zadatak,posao što ga je on i prije obavljao,posao koji je nekako čudno bio prekinut zbog neobjašnjivog incidenta zbog kojega je ležao ovdje,na tom nasipu.
Pretraži svoje odijelo.Odijelo...kratke hlače i košulja,čvrste cipele,sat na ruci i pištolj u koricama na boku.
Pištolj?
Z a taj posao treba mu pištolj.
Nešto je tražio u gradu,nešto za što mu treba pištolj.
Nešto s e šulja u noći i to nešto on mora ubiti.
Onda je znao odgovor,no čak i kad mu je sve bilo jasno,ostao je sjediti z a trenutak i čudio se neobičnom,metodičnom,postupnom razmišljanju što mu je vratilo sjećanje.Najprije njegovo ime i osnovni podatci,zatim spoznaja o tome gdje se nalazi i naposljetku otkriće da ima pištolj i da ga treba upotrijebiti.Bio je to logičan slijed razmišljanja,tipičan knjiški primjer kako se dolazi do spoznaje:
Ja sam čovjek po imenu Jan.
Živim u kući na Pomorskoj aveniji 7a.
Jesam li u kući na Pomorskoj aveniji?
Negdje sam na nasipu.
Zašto sam na nasipu?
No tako čovjek ne razmišlja;svakako to nije uobičajen način razmišljanja za normalnog čovjeka..Čovjek razmišlja prečicama.On presijeca kroz misli i ne ide naokolo.
-Ovo je jezivo-reče sam sebi,ovo jasno,zaobilazno razmišljanje.To nije normalno,nije pravilno i uopće nema smisla...kao ni činjenica da se našao na mjestu,a uopće se ne sjeća kao je dospio na to mjesto.
Ustao je i rukama pogladio tijelo.Odjeća mu je bila uredna,nimalo zgužvana.Nisu ga istukli niti su ga izbacili iz jurećeg automobila.Na tijelu nije bilo bolnih mjesta,lice mu je bilo netaknuto-bez ogrebotina- i osijećao se dobro.
Zakvačio je prste za remen korica svog oružja i stisnuo ga tako da mu čvrsto prijanja uz kukove.Izvukao je pištolj i provjerio ga izvježbanim prstima,kao i obično i bio je pun.
Uspeo se uz nasip i stigao na cestu,prešao ju je gegavim koracima do pločnika ispred niza novih prizemnica.Čuo je automobil kako se približava i zakoračio je s kolnika,šćućurio se u grmlje na tratini.Pokreti su mu bili instinktivni,čučao je ondje i osijećao se pomalo glupo zbog toga što je učinio.
Auto projuri.Nitko ga nije opazio..Nebi ga opazili,shvati najednom,čak ni da je ostao na pločniku.
Nije bio siguran u sebe i to je bio razlog njegovu strahu.Postoji neka prazna točka u njegovu životu,neki tajanstveni slučaj o kojem ne zna ništa i svijest o tom neznanju potkopala mu je sigurne i čvrste temelje postojanja,razorila osnovu njegova motiva i za trenutak ga pretvorila u životinju što bježi i skriva se kad naiđu ljudi.
Taj problem i nešto što mu se dogodilo natjerali su ga da razmišlja zaobilazno.
Ostao je čučati u grmlju promatrajući ulicu i dio pločnika,svjestan bijelih,sablasnih prizemnica smještenih u lijepo uređena dvorišta.
Onda mu jedna riječ upadne u misli.Spoki.Čudna riječ,nezemaljska,ali puna strave.
Spoki je pobjegao i on je zato ovdje,skrivajući se u grmlju travnjaka nekog spokojno usnulog građanina,odlučan upotrijebiti pištolj što ga ima uz a se,spreman da se svojim razumom,brzinom misli i mišića obračuna s najkrvoločnijim stvorom ikad pronađenim u galaksiji,stvorom punim mržnje.
Spoki je opasan.Takva se bića ne smiju štititi.Zapravo postoji zakon o zabrani zaštite ne samo spokija nego i nekih drugih vanzemlajskih stvorova koji su čak manje opasni od spokija.Postoji dobar razlog za postojanje takva zakona,razlog u koji nitko,apogotovo on sam,nikad nebi posumnjao.
Sad je Spoki negdje na slobodi,negdje u gradu.
Jan se sledi na tu pomisao.Mozak mu je stvarao situacije koje bi mogle nastati ako ne uhvati tu stranu zvijer i dokrajči je.
Zvijer zapravo nije bila sasvim prikladna riječ za spokija.Spoki je bio više od zvijeri..koliko više od zvijeri,to se nekad nadao da će shvatiti.Nije shvatio mnogo,priznao je sad samom sebi,nit izbliza sve što je trebalo da shvati,ali je shvatio dovoljno.Više nego dovoljno da bude preplašen.
Naučio je što može biti mržnja i koliko je plitka ljudska mržnja kada se usporedi s dubinom i intenzitetom pohlepnog užasa spokijeve mržnje.Nije to nerazumna mržnja,jer nerazumna mržnja uništava samu sebe nego racionalna,proračunata,poticajna mržnja što pokreće razuman,smrtonosan stroj,a taj stroj usmjerava svoju grabežljivost i lukavost prema svakom živom biću,osim prema spokiju.
Zvijer ima razum i osobnost koji se temelji na osnovnom zakonu očuvanja od svih pridošlica,tko god oni bili,a sigurnost s e može steći samo na jedan,jedini način-uginućem svih drugih živih bića.Nikakav drugi razlog nije bio potreban da spoki ubija.Činjenica da nešto drugo živi i kreće se i da mu stoga prijeti,koliko god to bilo beznačajno,bila je dovoljan razlog.
Dakako ,bio je to psihotičan ubilački instinkt ucijepljen u davnoj prošlosti duboko u svijest njegove vrste,ali nimalo više psiho nego,možda,mnogi ljudski instinkti.
Spoki je stoga bio,a zapravo je i sada,jedinstvena prilika za proučavanje ponašanja stranih vrsta.Ako dobije dozvolu,čovjek ih može proučavati na njihovom planetu.Ako ne dobije dozvolu,čovjek nekad učini glupost,kao što je to učinio Jan.
Gluposti s e osvećuju,kao što mu se ta njegova osvetila.
Jan spusti ruku i potapša pucaljku na boku kao da bi tako mogao steći sigurnost koja bi bila ravna njegovu zadatku.Nije niti malo sumnjao u ono što mora učiniti.Mora pronaći spokija i ubiti ga i to prije svanuća.Ako to nebi učinio,bio bi to bijedan,zastrašujući neuspjeh.
Naime ,spoki će se raspupati.Već odavno mu je prošao trenutak reprodukcije i ostalo je još samo nekoliko sati prije nego što će na Zemlji razasuti na desetke malih spokija.Oni neće dugo ostati maleni.Nekoliko sati nakon pupanja sami kreću u pohod.Nije lako pronaći jednog spokija,izgubljenog u prostorima usnulog grada,a uloviti desetke tih stvorova jednostavno bi bilo nemoguće.
Stoga mora uspjeti-noćas ili nikad.
Noća spoki neće krenuti u lov za svojim plijenom.Noćas će nastojati učiniti samo jedno-pronaći mirno mjesto gdje će se zdušno i bez ometanja predati rađanju drugih spokija.
Spoki je pametan.Zacijelo je znao kamo ide prije nego što je pobjegao.On ne želi gubiti vrijeme tražeći pogodno mjesto,vraćajući s e istim putem.
Sigurno je znao kamo će krenuti i već je ondje i pupovi mu rastu na tijelu,izbijaju i množe se.
Postoji jedno mjesto-samo jedno mjesto-u cijelom gradu gdje strano stvorenje nebi bilo na udaru znatiželjnih očiju.Čovjek se toga može dosjetiti,a tako i spoki.Pitanje je hoće li spoki otkriti da se i čovjek toga može dosjetiti?
Hoće li spoki podcijeniti čovjeka?Odnosno ,ako shvati da čovjek to zna,hoće li pronaći neko drugo skrovište?
Jan izađe iz grmlja i krene niz ulicu.Natpis ispod ulične svjetiljke otkri mu gdje se nalazi.
Bio je bliže mjestu kamo je kretao nego što se to nadao.
/nastavak slijedi /
|
