Da bar smijem,da bar mogu... - mriza zivota - Blog.hr

subota, 23.04.2016.

Da bar smijem,da bar mogu...

Da bar smijem,
da bar mogu...
Sjedio je na komadu drveta koji su valovi izbacili na obalu,kraj velikih sivih stijena uz more i gledao bijesne ,zapijenjene vale
kako se stalno iznova bacaju na hladnu i praznu bjelinu žala.
Slušao je neskladne krikove galebova koji su neprestano kružili i zvonku tužaljku ledenog listopadnog vjetra.
Vrhom jedne sandale crtao je na srebrnastom pijesku besmislene šare,pa ih potom pažljivo brisao i počinjao iz početka.
Bio je blijed, plavokos dječak od deset godina,kratke podrezane kose,očiju boje lavande.
Traperice izblijedjele i na mjestima poderane,siva jakna,a uska bijela stopala gola u sandalama.

Zvao se Danijel.
Zagledao se u olovno nebo zaklanjajući oči od prigušenog sjaja rukom plavom i utrnulom od hladnoće.
Polako je okretao glavu zahvaćajući vidokrugom istrošen zid visoke ,uspravne stijene s busenjem trave nalik na neobrijanu bradu
što se izdizala sa žala.Ispustio je dubok uzdah i ponovo okrenuo glavu da se zagleda u pjenu valova koji su
s e na plaži lomili i povlačili natrag u more.Ustao je i počeo lagano šetati niz plažu,ruku uvučenih duboko u đepove jakne.
Vrtlozi vjetra zasipali su ga zrncima pijeska i na koži je osijećao ledenu vlagu raspršene slane morske pjene.
Obišao je blago zakrivljen rt i sad je mogao vidjeti gornju stranu velikog debla izblijedjelu od sunca,oguljene kore,
napol zakopanog u pijesku možda dvadesetak metara od mora.
Kraj njega u morskom pijesku ležalo nešto zeleno i sjajno,nešto što mi je bilo promaklo pažnji kad je prije tuda prolazio;boca.
Odmah je vido da je to boca.Ležala je na strani s grlom djelomično zakopanim u pijesak kao da ju je nedavno izbacila plima.
Imala je neobičan oblik,a staklo je bilo neprozirne zelene boje mora,glatko,bez ikakvih oznaka ili etiketa.
Izgledala je prilično stara i krhka.
Danijel kleknu,podiže je i obrisa rukom zrnca pijeska što su se bila prilijepila uz njen vitki vrat.
Grlo boce čuvao je čep obilno zaliven žarko crvenim voskom u koji je bio utisnut nečitak,neki prastari pečat.
Tanki Danijelovi prsti vješto su otkinuli veći dio voštanog pečata otkrivajući čep sivkasto-smeđeboje.
Uspio je olabaviti čep-i boca počne gotovo neprimjetno treperiti.
Začu se nagao pucanj kao kad čep izleti iz boce šampanjca,a mikrosekundu kasnije bljesnu intenzivan,zaslijepljujući crveni sjaj.
Deni kriknu i prevnu se natraške na pijesak,a boca mu izleti iz ruku.
Zatreptao je očima,a negdje blizu začuo se visok i glasan zvonki smijeh koji se pomiješao s vjetrom
i udaranejm valova
tvoreći jeku što je svojim kotrljanjem ispunjavala hladan jesenski zrak,ali vidio nije ništa.
Boca je ležala u pijesku nekoliko koraka dalje,a i deblo i plaža i more bili su kao i prije;ništa s e drugo nije moglo vidjeti.
A ipak je šupalj smijeh i dalje odjekivao.
Skočio je na noge grozničavo se osvrčući.Strah je bujao u njemu.Htio je potrčati,tijelo mu s e napelo na trk.
U trenutku smijeh presta.

Zavijajući glas napao mu je uši,glas niotkuda.
Kao i smijeh maloprije i glas je bio bez roda,bez modulacije,bespolni glas:
-Da bar smijem,da bar mogu...-

-Što?-reče Danijel tražeći oko sebe širom otvorenih očiju,bez rezultata.
-Gdje si ti?-
-Tu sam -reče glas.-Na vjetru.-
-Gdje ? Ne vidim te.-
-Mene nitko ne može vidjeti.Ja sam kralj divova,vladar čudovišta,svemoguć.I nepravedno osuđen na vječnost u toj boci od čarobnjaka Valosidra.
Tisuću godina proveo sam sam na hladnom,mračnom i praznom dnu morskom.
Sam i zatvoren,ali sad sam slobodan,ti si me oslobodio.Znao sam da ćeš to učiniti,jer ja sve stvari znam.
Biti ćeš nagrađen.
Ostvariti ću ti tri želje,prema običaju,prema tradiciji...Da bar smijem,da bar mogu...
Neka to budu riječi,vrata do tvojih najdražih snova.Izgovori ih bilo gdje i bilo kada i ja ću te čuti i poslušati.
Učinit ću ti da ti se ostvari svaka želja.
Danijel ovlaži usne.
-Bilo koje tri želje?-
-Bilo koje-odgovori glas.-Bez uvjeta,bez ograničenja.Ja sam kralj divova,vladar čudovišta,svemoguć.
...Da bar smijem,da bar mogu...zapamtio si riječi,zar ne?
-Da!Da,zapamtio sam.-
-Valosidre ,prljavi čarobnjače,gadni gromovniče,ja sam osvećen!Nestani,nestaniiii!
I odjednom nastane praznina zvuka,glasna tišina čiji je pritisak vrijeđao Danijelove uši i natjerao ga da zaviče od boli.
No taj je trenutak odmah prošao i nije bilo više ničega osim zvukova plime i vjetra i galebova koji su letjeli nisko iznad mora.
Ustao je i stajao vrlo mirno,možda nekoliko minuta,a zatim se dao u trk.
Trčao je brzinom vjetra,daleko od debla napola ukopanog u pijesak,daleko od glatke, prazne, zelene boce;
sandale kao da su letjele iznad pijeska jedva ostavljajući tragove.
Bježao je niz plažu sve dok u daljini na kratkoj stjenovitoj zaravni nije ugledao odmaknutu od mora
malu ,bijelu kuću čiji je prednji prozor sjao žutom toplinom.
Tu je negdje prestajao pijesak p a je sad trčao preko čvrstog tla prema bijeloj kučici na stijeni.
Na stijeni se ukazalo drveno stepenište što je vijugalo prema nebu.
Kad mu s e približio niz stepenice dojuri mlada žena.
Dotrčala je do njega,obujmila ga rukama i čvrsto stisnula na grudi.

-Danijele,gdje si bio!Poludjela sam od brige!
-Na plaži-odgovori on duboko udišući hladan i slan zrak u bolna pluća.-Kod velikih stijena.-
-Ti znaš da tamo ne smiješ ići-reče ona grleći ga.
-Znaš da ne smiješ.Pogledaj kako si obučen.Više to nikad,nikad ne smiješ učiniti.
Obećaj da to više nikada nećeš učiniti.
-Našao sam bocu kod velikog debla-reče Danijel.
Unutra je bio div.Nisam ga uopće vidio,ali on s e smijao i smijao i onda j e obećao da će mi ispuniti tri želje.
Rekao je da samo nešto poželim i on će učiniti da mi s e želja ostvari.Zatim s e još malo smijao i rekao ponešto što nisam razumio,
a onda j e otišao i boljele su me uši.
-No,kakva priča!Danijele ,odakle ti takva priča?-
-Ispunit će mi tri želje-reče on.-Mogu poželjeti bilo što i sve će mi se ostvariti.Tako je rekao.
-Ooo,Danijele,Danijele!-
-Poželjet ću milijun milijardi sladoleda,
poželjet ću da more uvijek bude toplo kao voda za kupanje i da se mogu kupati kad god hoću
i poželjet ću da svi dječaci i djevojčice na svijetu budu kao ja pa d a nikad,nikad ne budem sam kad s e hoću s nekim igrati.

Nježno i zaštitnički djevojka uze ruku dječaka,dječaka s posebnim potrebama.
-Hajde sada sa mnom dušo.Dođi.
-Da bar smijem,da bar mogu-reče Danijel.

02:08 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>