Val i vjetrina - mriza zivota - Blog.hr

nedjelja, 14.07.2013.

Val i vjetrina

Djevojka na pijesku...spava.Sja se lice i goli vrat na mjesečini.Sve na njoj bliješti,jedino joj se raspletena kosa crni umršena.Ispod glave,iz mora pomoli se glava i trup čudnog bića-žena vitkih udova,kretnji djetinjastih kad plovi,a galebljih kad se nad površinom u skladnu luku izvije.Kosa joj bujna,zelena,sitnim pužićima isprepletena padala niz naga ramena.Oči velike,duboke , tamne kao dno morsko u kojem tinjaju utopljene krijesnice.Divno joj tijelo bliještilo na mjesečini ogoljeno kao u čeda od majke rođena,samo što su dolje na nogama sjale pločice nalik na riblje ljuske.
Oko vrata,povrh dojki blistalo se tkivo-vezen rubac na kojem se sjale srebrne i zlatne niti.
Žena s mora došulja se do djevojke,kleknu i zagleda s e u nju.
Mjesec je sjao.More negdje daleko šumilo.Nad uspavanom djevojkom čudna je žena ronila suze i tiho plakala.

-Da mi te je ponijeti u kristalnu spilju svoju na dno mora sinja gdje ruže morske i koralji rujni cvatu,gdje muk i mir vječni vlada pod valom i vjetrinom na dnu grebena morskog.-Tiho kroz suze i plač pjevuši vila morska u sjaju mjesečine.
Krupne suze teku joj niz obraze u kosu djevojčinu. da s e po njoj prospu i zabliješte ko biserje.
Djevojka spava.Usne joj se smiješe u snu koji blaži dušu.Čini joj s e da leti kao galeb po pučini.Sunce sja ,a more mirno,mirno kao ulje,prozirno kao staklo.Ona lebdi nad vodama i gleda u duboku dnu šumu morskih trava.Usred šume pukla pećina obasjana svjetlošću.Ona se vinula u zrak pa s e bacila u more natrag;zaronila duboko,duboko i ušla u spiljicu kroz otvor u grebenu.Ni u svojim najljepšim snovima ne ugleda takve ljepote;po vodi plove pluća morska,modruljice i meduze, po kamenju od ametista cvatu koralji i pupaju ljiljani na člankovitim stapkama.Među njima crvene se zmijače i morske zvijezde i jezde i jezde po pjeskovitu dnu,a na školjkama i kamenim oblutcima trepeću kitice vodenih peraca.

-Ondje bi me ugledala očicama tim zelenim mila kćerko moja!
Ondje bi me zagrlila ručicama svojim,ondje bi me poljubila usnicama tim medenim mila kćerko moja!-

I sanja djevojka da joj je lijepa žena s velikim tužnim očima pohrlila u susret.Ona joj vije ruke oko vrata i plače od sreće.
Modrikasto svjetlo prodire s visoka u spiljicu,voda šumi negdje daleko, dok tiho dišu koralji uokolo djevojci se pričinja da je ziba majčino krilo na kojem je za prvi puta usnula.

-Da mi te je ponijeti na mjeseca blijedu traku u dubinu morsku,pa da glediš očima mojim,da osijećaš srcem mojim.
Ljubav ljudi kobna li je!
Bolje d a mi siđeš mlada u dubinu morsku....-
------------------------------
pa ponovo na um pada ona stara dobro znana;

-pogriješio nebi svijete
kada bi u sebi prepoznao dijete.-

15:56 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>