Ako si ikada kasno navečer osjetio neodoljivu pospanost ili ti je bilo strašno dosadno,onda znaš što znači zijevanje.O zijevanju se ne zna baš puno,ali je sigurno da su sva ljudska bića sposobna zijevati,pa čak i nerođene bebe u majčinoj utrobi.Ustvari,ne zijevaju samo ljudi,promatraj macu ili psića dok se spremaju za spavanje- i vjerojatno ćeš ih uhvatiti kako zijevaju ( širom otvore gubicu i jezik im ispadne van).
Zašto zapravo zijevamo?
To još nitko nije uspio objasniti! Mnogi su se trudili,ali nitko nije mogao dokazati da je baš njegova teorija 100 % točna.Tako danas imamo puno teorija o tome zašto postoji jedna tako smiješna pojava kao što je zijevanje.
Evo nekoliko različitih teorija,a ti izaberi onu koja ti se najviše sviđa.
Teorija 1.
Kad smo umorni ili nam je jako dosadno,jednostavno ne dišemo tako duboko kao inače.Tako tijelo dobija premalo kisika.Međutim,u procesu zijevanja,u krv stiže više kisika,a i više ugljičnog dioksida oslobađa se iz krvi.Dakle ,zijevanje je nesvjestan refleks ( nešto na što ne možemo utjecati svojom voljom) na manjak kisika,koji nam pomaže da kontroliramo nivo kisika i ugljičnog dioksida u krvi...Zvuči logično?Da,ali neka istraživanja su pokazala da udisanje više kisika ne smanjuje zijevanje,kao što ni udisanje više ugljičnog dioksida ne pojačava zijevanje!Tako da ovo objašnjenje možda i nije točno...
Teorija 2.
Zijevanje rasteže pluća i plućno tkivo.To je rastezanje možda i način da se ubrza rad srca,da razgibamo mišiće izglobove i razbudimo se.
Teorija 3.
Zijevanje je zaštitni refleks koji služi da bi se plućima prerasporedila tvar po imenu surfaktant ( nalik je ulju,vlaži pluća iznutra i sprečava njihovo kolabriranje).Po ovoj teoriji ,ako ne zijevamo,sve teže i teže ćemo moći duboko udahnuti i na kraju...
To ne završava dobro.Srećom,svi zijevamo-barem tu i tamo!
Inače,izgleda da je zijevanje zarazno.Ako zijevneš u društvu,vjerojatno ćeš primjetiti da još nekoliko ljudi počinje zijevati.Čak i pomisao na zijevanje može te natjerati da zijevneš!
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.
