Mati bi mu bila mati,ali rađe je bila „dama“,otac bi mu bio otac,al slučajno bio „mama“.Vridan otac steka svega,a mati je tresla kesu dižuć noscu u visoko sanjajući o đet-setu.Mali Ivo bio maza ko da je ima milijuna...Rastao je on pa tako ko šta rastu dica mazna;sve je ima, ništa čuva,trbuj pun, a glava prazna.Ljubila ga mila mati ko što „dame“ dicu ljube i često ga svitovala:-Samo đetset moj golube“-A Ivo se zahuktao i francuski već štrebeca,od Ivana eto Žaka,nema veze što ubire keca.Tu se može bar pokazat ko je bogat,ko siroma,kad se ofuren vrati doma izigravat „Galantoma“.U lito mu dugo vrime pa po kući gunđa,suje,p a ga mati na put spremi da joj sinak „luftštrasuje“.,pa mu u žep novce složi mati „dama“,otac mama,al se mama ljuto znoji, a sin Ivo klobuk krivi,putovaće u svit sutra;vitar će ga u svit nosit,vitar s vana i iznutra...
Dal je steka kakva zvanja?A zar njemu zvanja treba?Ošo,prošo,vratio se,prazna kesa,prazna glava.Pitaju ga šta je vidio,a on priča o baletu,o pariškom polusvijetu i njihovom toaletu,a kod kuće otac znade št a ga lupa, šta ga tuče, zašto kaput –nema-nosi,zašto kuka i jauče.Blaga nesta, dug se traži,danas-sutra kraj je svemu-sad i mama već uzdiše.
A šta sinak-blago njemu?Đet-set momče samo zviždi,niti ore ,niti žanje,jedan „loz „ mu sve imanje,dobitak mu sve uzdanje...
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.