Da sam znala, a ja bih se pomakla…ili bih ustuknula, neprimjereno meni…ali da sam znala, sigurno bih bar za tren zastala i pogledala…a onda bih se, tako mi svega, predomislila.
U mislima onih koji se ne plaše pregledavati i postupno zaključivati sve svoje grijehe, ovo su sasvim obične konstatacije, ovo su sasvim obične sugestije samome sebi gdje ne pogriješiti nekog budućeg puta i gdje stati umjesto nastaviti.
Ali, samosvjesna Lukrecija S. je, naravno bila izuzetak. Ponavljajući beskrajno svoje greške i praveći ih sve zrelije i ozbiljnije, sasvim sigurno je sebi krčila put psihičkog rastrojstva koje se graničilo sa mudrošću, bez obzira koliko to sumanuto zvučalo. Ali sasvim pouzdano između njenog kad - kadašnjeg mentalnog rastrojstva i mudrosti postojala je čudesna granica pretapanja nad kojom bi svako poklekao ne znajući šta mu se to događa.
No, ta čudesna djevojčica - žena je svakoga puta prepoznavala indikaciju nevjerojatnog stanja i pretvarala ga u svoju korist nesvjesnom prevagom na stranu mudrosti koja bi je, sasvim polako, ali i sasvim sigurno, vodila u okrilje mentalnog ozdravljenja I potom bi izvjestan duži period sve funkcioniralo bez greške.
Znala je ta, po sebe opasna, Lukrecija sasvim dobro kada treba i stati i prestati, ali je u stvari, uživala sebe dovoditi na baš onu granicu kada se sve nekako uskomeša, pobrka, podvoji i krene tijekovima beznađa za sav normalni svijet.
Ali normalno je za nju bilo suviše jednostavno, da ne kažem – prosto.
Igrajući se tako, doduše samo s vremena na vrijeme, poslije prvih osijećaja boli zbog gubitka ovoga ili onoga, u prevazilaženju takvih dana i noći, prepuštala bi se tim svojim zamršenim stazama uma koje su bile takve kakve jesu. Onda je doživljaj bio apsolutan I potpun. Netko bi rekao da je to bila vrsta post-festuma koja je prisutna u slučajevima psihotičnih masovnih ubojica koji su oduvijek voljeli da se, uzimajući nešto od žrtve, ustvari vrate na sjećanje o njoj i zločinu.
Preživljavajući te trenutke zlokobni ljudi nedokučivih misli koje smo preveli u bolesna stanja, osjećali bi se jako, zdravo, ispunjeno, nepobjedivo…
Lukre se nije mogla podvesti pod taj soj, jer živeći svoje post-festume, gradila je događaje u svim mogućim i nemogućim smjerovima, obnavljajući doživljeno i sanjajući savršeno, pa sve tako do granice vjerovanja da je krivica raspada samo njena i da je moglo biti bolje da nije uradila ovo ili ono.
No, kako to obično pisci kažu, priče ne bi bilo da se nije dogodilo nešto drugačije, ili da nije postojalo jedno veliko, životno ALI.
Lukrecijino prelaženje iz morbidnog, povremenog, standarda na dramu, dogodilo se jednog lednog popodneva koje je više imalo oblik noći nego dana. A sasvim je ličilo na izdvojeni segment filma teške tematike koju obično prate razne vremenske nepogode.
E da je tada protumačila da se ništa u njenom skladu nije moglo izroditi baš takvog popodneva…ona bi stala.
Ali, sasvim naviknuta da samo teški oblici rađaju veličanstvene odnose, utopila se svojom vrućinom u hladnu zemljinu površinu pazeći da napravi, tako potrebnu, ravnotežu.
E tog dana, tog datuma koji je brojao posljednje dane u toj godini, zarobila je svoje svestrane misli i svoj nevjerojatni duh. Ne, nije to htjela…nipošto!
Zbog običnosti dešavanja ,Lukrecija je u prvo vrijeme bila zgranuta,ali ne stvarima koje su se dešavale, već osjećajem da njoj odgovaraju, te je probala provocirati nešto što bi odskočilo, nešto za šta bi se, kao za travku uhvatila, te tako opravdala sve svoje radnje. Umjesto svega toga doživjela je osjećaj uklapanja u životne norme, regularne standarde, uzvraćene emocije…
I sasvim zbunjena počela otkrivati svijet, do tada joj nepoznat, svijet običnih ljudi koji su samo željeli biti dobro.
Nepažljivi posmatrač bi izvukao zaključak da je napokon, eto, stigla i ona do svjetskih istina, gdje je privatna granica između dobra I zla.
Dotični bi čak bio i sretan u njeno ime, ne znajući da privatne granice sebi postavljaju specifične individue, a kolektivne prihvaćaju prosječne.
Boreći se sa blještavom stranom raja za sav normalan svijet, Lukrecija je padala na dno svoga pakla pravdajući se da je sve to samo prolazno i uvjeravajući se da je baš to ono što nedostaje njenom iskustvu. A onda, u prvom odstupanju od uobičajenog osjetila je trag nestajanja.
Blijedi obris nečega pretvarao se u osjećaj ničega i ona je prepoznala svoj vječni gubitnički bol. I začudo, u njemu nije pronašla ni djelić onoga što joj se do tada dopadalo, ni djelić onoga što bi je u njen svijet kasnije odvelo… Odstupajući od pravila koja joj je priroda rođenjem dodijelila, počela se boriti za očuvanje tog neobjašnjivog sklada I za svoje mjesto u njemu, ali ta ista priroda joj je podarila i nestrpljivost. U nemogućnosti da ponovo osjeti sve ono prijašnje počela je svoje zapetljane psiho radnje, koje je trebalo da joj donesu ivicu ludila, a potom još jače ozdravljenje. Njihovi efekti su ovoga puta imali sasvim drugačije dejstvo…
I ona se po prvi put u životu, uplašila za svoj opstanak.
Danas Lukrecija S. živi svojim uobičajenim životom. Nervno-srčani slom je doživjela, odživjela I od njega se oporavila, sasvim sama.
U noćima koje je sebi zacrtala kao bdijuće dopusti sebi, ali sve manje i manje, sjećanje na period onoga što bi smo nazvali normalnim životom. Sasvim se vratila svojim uobičajenim postupcima I navikama, svojim probama i mozgovnim eksperimentima u kojima, kao po pravilu, ožiljke nose samo neki drugi, za nju slabi ljudi.
Ali kada se, eto, pomalo osvrne na ovu priču u kojoj je jedini konkretni lik samo ona, a varijacije drugoga mašti prepuštene, shvati da je tada bila sretna.
Vjerovali ili ne, Lukre zbog toga ne pati, jer, što je to, uopće, sreća?
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.
