Šaka suza, vrića smija ...
|
Život je šaka suza i vrića smija ... istina, mnogo puta dokazano ... Hodamo, ili trčimo, ponekad posrćemo kroz život i stvaramo sjećanja, bez obzira ostavili što iza sebe ili ne ... Često se smijemo, tek ponekad plačemo i uvijek mislimo da zaslužujemo više, bolje, drugačije ... Sve ono što imamo, uzimamo zdravo za gotovo, a ono što nemamo ili ne zaslužujemo očajnički želimo ... Zanemarimo dar, poklonjen nam i prije rođenja i uporno pružamo ruke za onim što se ne može dohvatiti ... pokušavamo kročiti ispod duge ... I tako kroz život posrćemo, krivudamo, padamo i ustajemo se, bježimo od tuge noseći onu vriću smija, a u žepu stišćemo šaku suza ... Onda nas sustigne, dođe po svoje ... tuga uzme što je njeno i mi shvatimo da se vrića smija stalno troši i sve je manje smija u njoj, a ona šaka suza, stalna je i neprolazna, jer taman što zaboravimo na nju, ona nas ubode baš tamo di smo najosjetljiviji ... uzme nam ono čega imamo najmanje ... prijatelje, rodbinu ... I sustigne nas tako tuga, uzme što joj pripada a mi shvaćamo da starimo, sve nas je manje, ali ne prihvaćamo ... gledamo djecu svoju i po njima kao zaključujemo da nam vrime prolazi i ne vraća se, umjesto da gledamo na prijatelje ... I tako kroz život bježimo, srljamo i bauljamo, na leđima nosimo vriću smija, koja iako je sve praznija, nije lakša, u žepu stišćemo šaku punu suza i sve se češće vatamo za žep koji nikako ne postaje prazniji ... svakim izgubljenim prijateljem kao da je sve puniji ... i lažu da vrime lići, vrime samo ponekad pomaže nakratko zaboraviti kad smo zadnji puta vadili šaku suza iz žepa ... Adio Ivan Bačić-baćo i čuvaj se štrigi tamo gori ... |
