putnici i sudbine ili volim i ne volim ...
|
Kad bih mogao biti superjunak ... poput supermana ili nekog drugog besmrtnog lika ... kad bih mogao birati ... odabrao bih punu vreću života ... Više volim kad vozim putnike nego ljudske priče i sudbine ... Pitate se kako to ? Otvore vrata, sjednu, kažu dobar dan i odredište ... ja prijavljujem centru: putnik (ili putnici) do odredišta ... nema spola, nema lica nema ništa nego je putnik u taksiju ... onda sam sretan, nezainteresiran, emotivno smiren i nezainteresiran ... ali ljubazan i maksimalno profesionalan .... Drugi uđu, pozdrave, kažu odredište, sačekaju da prijavim vožnju i onda me naglavce ubace u svoj život, u svoje traume, učine me dijelom svoje priče, sudbine ... Nemam ništa protiv njih, dapače ... ali ja trebam mir u ovoj ranjenoj duši, mir unutar svog mentalnog sklopa, zatvorenog i zaključanog ... Očito loše zatvorenog kad svako malo netko uspije odškrinuti oklop i uvesti unutra cijelu ekipu loše režirane sapunice zvane život ... Volim kad vozim zgodnu mladu ženu koja lijepo miriše i još ljepše izgleda i za koju pretpostavljamo da radi nešto što joj nosi velike novce ... Ali ne volim kad doznam da joj prijeti opasnost da ostane paralizirana jer liječnici nikako ne uspijevaju odgonetnuti odakle joj dolaze smetnje i problemi ... a najvjerojatnije iz kralježnice ... Volim kad vozim baku po osmogodišnjeg unuka koji je na treningu breake dance -a ... Ali ne volim kad doznam da je to dijete skupa sa svojim upola mlađim bratom istrgnuto iz svog prirodnog okruženja grada u kojem je rođen i mjesta gdje mu je majka umrla od karcinoma prije svega tri mjeseca ... I što da mu baka odgovori kad je on pita, zašto baš njegova mama i zašto tako ... što uopće kazati ljudima kao odgovor na takva pitanja, osim, eto nažalost nije imala sreće ... Volim priče ... ponekad stvaram, izmišljam i sam priče i zapisujem ih, ali ne volim takve stvarne tužne priče ... ne volim kad ljudi pate ... Ponekad bih stvarno volio da mogu biti lik iz neke bajke, priče ... nešto kao vrsta superjunaka i znate što ... odabrao bih da imam punu vreću života i išao bih okolo svijetom i umirao bih za druge ... poklanjao bih život puno puta ... Ali ... ne mogu ... nažalost ... Mogu samo ponekad biti uvučen u vrtlog boli, pružiti suosjećanje, razumijevanje ... Ali ne mogu ... baš ne mogu i to doslovno isprati gorak okus u ustima nakon toga ... A to ne volim ... (pisano u doba dok sam vozio taxi) |
