|
Rad u mjesnom odboru predstavlja aktivnost koja me čini sretnim i ispunjenim. Kroz sve ove godine upoznao sam zaista divne ljude od kojih sam naučio mnogo, no bilo je i onih drugih trenutaka kada se čovjek pita što mi je sve to trebalo. Razmišljajući o ovom postu sjetih se pjesme čiji refren ide približno ovako: "Što ima u ljudima čudno da ulaze u tuđe živote...." Upravo mi je taj refren poslužio da iznesem za mene nedopustivo ponašanje naših sumještana.
Nekada su si ljudi vjerovali na riječ puno više nego danas. Riječ im je vrijedila više od ugovora, pa su neki naši mudri ljudi skrojili i poslovicu kako se ljude veže za riječ a domaće životinje, u ovom slučaju boškarin za roge. Na riječ su nekada ljudi dogovarali prolazak u polje sa zaprežnim kolima uz tuđe parcele i tu nije bilo problema. Svi su živili od polja i zemlje i svima je bilo u interesu doći do svoje zemlje i živiti od plodova svog rada. Često se nisu potpisivali ni ugovori koji bi definirali dogovore, nije bilo potrebe za time. Vjerovali su si na riječ.
Danas je situacija kudikamo drugačija. Svi su postali osjetljivi na privatno vlasništvo, a počeli su gaziti i one usmene dogovore koje su preci dogovarali. Počeli su tako nasljednici - potomci zatvarati poljske puteve koji vode do poljoprivrednih parcela. Često puta su oštećeni mještani dolazili i do Mjesnog odbora, do mene. Nažalost, ukoliko Grad Poreč nema svojih parcela u vlasništvu, jedino što je moguće je uputiti mještane da pravdu ostvare privatnom tužbom radi ometanja prava služnosti. Ima zaista nestvarnih situacija u kojima susjedi zatvaraju pristupne puteve na državnu parcelu koja se obrađuje i to sa svih strana. Ispada da onaj susjed koji to obrađuje može do zemlje jedino zrakom! Zar nije to tužno i poražavajuće, da ne postoji komunikacija i dobra volja među ljudima koji čitav život provode živeći jedan kraj drugoga. Dešava se tako da neki zatvaraju puteve jer cijene svojih par kvadrata zemlje, a s druge strane traže pomoć MO-a da dođu do svog zemljišta jer im je 3. susjed presjekao i zatvorio put prema njihovoj zemlji.
Uglavnom, zaključio sam da MO MORA nešto učiniti. Svi traže od MO-a da INTERVENIRA. MO to MOŽE učiniti. Nitko od ljudi koje tu ne spominjem nije se sjetio olabaviti svoje stavove i razmisliti o životu, susjedima, postojanju... nekako im je to sporedno. Jednom sam čuo tezu da su Istrijani dobri ljudi, ali samo prema fureštima i turistima, a da su kao i svi drugi prema svojim susjedima. Čini mi se da je taj netko bio u pravu.
Ograde
Primjer drugi, a koji potvrđuje gore iznijetu tezu. Nedavno mi se obratila osoba A koje me pozvala da vidim kako susjed ograđuje zemljište uz cestu navodeći kako to ugrožava donekle i promet. Izašao sam na teren i vidio da je zaista osoba B ogradila dio zemljišta uz cestu kako nitko ne bi okretao auto i gazio po urodu te osobe. Zanimljivo je kako po gruntovnici ta osoba nije zabilježena kao vlasnik zemljišta kojeg je ogradila, te da postoji jako puno suvlasnika na tom zemljištu. Ujedno je osoba B ogradila i dio gradske parcele. Pitam se kako je moguće da ljudi ograđuju parcele koje nisu 1/1 njihove? Kako si daju za pravo ugrožavati promet? Kako mogu na takav način nagrđivati izgled naselja? Kako?
Opet, ti isti mole MO da im se postavi jena lampadina jer im je ona ispred kuće nedovoljna. Možda da se u toj cijeloj priči vratimo na onaj dio... Nitko od ljudi koje tu ne spominjem nije se sjetio olabaviti svoje stavove i razmisliti o životu, susjedima, postojanju... nekako im je to sporedno. Jednom sam čuo tezu da su Istrijani dobri ljudi, ali samo prema fureštima i turistima, a da su kao i svi drugi prema svojim susjedima.
Oznake: mjesni odbor
|
