........One Big Fairy Tale.........
30.07.2008., srijeda
Horor ili parodija? Ma CIK-CAK!
  Siva boja.Sivo nebo.Siva zemlja.Ljudi su zbunjeni,lutaju okolo trazeci NESTO.Koga god da sam pitala o cemu se radi taj je pobjegao od mene glavom bez obzira.Zanimalo me sto se dogodilo ljudima u tom kraju.Njihove oci su bile pune,ali pune straha.Nije mi bilo jasno.Neko vrijeme sam stajala u polju nedaleko neke kuce,zapravo se ne moze to nazvati kucom,bila je neka prcvara.Pregledala sam i kucu,nikog nije bilo.Sjela sam na neki panj i pokusavala dokuciti sto se desilo.Taman kad sam htjela ustati skuzila sam grupicu ljudi.Grupicu Roma.Isli su kao hipnotizirani cestom.Doduse i bili su hipnotizirani.Dvoumila sam se da ih zaustavim i pitam sto se dogada,ili pak da se sakrijem i dok ne produ i onda da ih slijedim.Odlucila sam se za drugu opciju.Sakrila sam se iza nekog stabla i cekala sam da produ.Nisu razgovarali niti su gledali okolo.Gledali su ispred sebe i hodali,doduse ucinilo mi se nekako usporeno,ali dobro,o tome kasnije.Slijedila sam ih jedan dio puta i kako smo se priblizavali meni nepoznatom cilju,miris palezi u zraku je bio sve jaci.Zgrozila sam se,sjetila sam se Hitlera i njegovih stravicnih logora.Hodali su bez rijeci kao i na pocetku.Bili su mi odbojni. I konacno,stali su pred nekom ogradom.Ograda je bila crna i teska.Nista nije bilo oko te ograde osim zivice koja je bila napola osusena.Zivica je slijedila ogromno imanje i zaklanjala poglede sto iznutra sto izvana.Skuzila sam rupu o zivici nedaleko grupice koja je jos stajala i cekala nesto.Konacno,jedan od njih je teskom mukom otvorio vrata,otovrio ih je vise nego potrebno i pomislila sam u sebi kako bi mogla i ja proci kroz njih,neopazeno,ali to mi je bilo smjesno jer to je nekako vise J.Bondovski stil.  .No,uglavnom.Prosli su kroz ogradu i vrata su se zatvorila.Izasla sam iza stupa iza kojeg sam svo to vrijeme stajala i stala sam ispred ograde.Bila je skroz omotana bodljikavom zicom.Na zici su se vidjeli komadi ljudskog mesa.U tom sam trenutku pomislila kako je dobro sto sam vegetarijanka iako u stvarnosti nisam. .I na to sam se u snu nasmijala.Ugledala sam nesto daleko iza ograde.Vidjela sam jos leda one skupine koju sam slijedila,ali ispred njih je bio neki covjek koji je nosio dvije ljudske lijeve noge.Nisu se pozdravili nego su se samo zaobisli.Pomislila sam kako je to uzasno,ali kako je u biti cudno. Onda je dosao neki covjek.Pokusavao je otvoriti ogradu pokraj mene.Pitala sam ga sto se dogada i zasto ide tamo.On je odgovorio: "Ne znam,znam da moram ici,zovu me!".Rekla sam mu da tamo komadaju ljude i da ne ide tamo ali on je bio uporan u svojoj namjeri.Natezali smo se oko ograde i onda sam izvukla iz dzepa pistolj.Kada ga je vidio otrcao je u smjeru iz kojeg je dosao.Laknulo mi je jer sam pomislila kako je barem on spasen.Odjednom sam cula neku galamu.Vidjela sam jedno petnaestak ljudi kako stoje nasuprot mene i bulje.Bili su udaljeni oni od mene ali sam bila uzasnuta.Provukla sam se kroz onu rupu i pocela sam trcati prema njima.Nesto su vikali,mislim da su pokusavali upozoriti nekoga da idem.Kao ludakinja sam pocela pucati po njima i derati se kao da me gone.Cula sam da zena vice kako su oni normalni i da su uspjeli nekako se izvuci.Toliko sam metaka ispalila,a pogodila sam samo jednog covjeka.Pomislila sam zapravo kako lose ciljam.Dosla sam do covjeka i rekla mu: "Sorry!",osmjehnula sam se zbog ironije trenutka.U jednom trenutku sam trcala,derala se i pucala kao sumanuta,a sad sam cucnila pokraj covjeka,nasmjesila se i rekla Sorry i to onako malo podrugljivo u stilu: "Jebiga,sta ti ja mogu sad!"...ustala sam se od njega i shvatila sam da sada zaprave ide neki covjek,samo sto je on imao mitraljez u ruci.Priblizavao se usporeno kao zombi.Ljudi,na koje sam pucala,su se poceli gegati valjda da zavaraju dosljaka.Ja sam stajala i nisam odvajala pogled od mitraljeza.Polako je dignuo oruzje u zrak i pitao me nesto na nekom cudnom jeziku.Okrenula sam se od njega i pocela trcati cik-cak (samo gazele tako trce).Okrenula sam glavu i on je dolazio prema meni,i on je trcao,ali presporo ,ali barem nije bilo cik-cak.Presmjesno,napravila sam pun kurac kilometara zbog tog cik-cak kretanja i taman kad je poceo pucati po meni bacila sam se u travu i provukla kroz onu rupu u zivici.Disala sam ubrzano i bilo me strah.Priblizavao se ogradi.Pogledala sam koliko mi je metaka ostalo. "Jebemu,samo jedan!".Htjela sam mu oteti mitraljez i to sam i napravila.Bacila sam teski kamen njemu i rekla sam mu da uhvati.Pustio je mitraljez i uhvatio kamen,a ja sam uhvatila mitraljez.Ustala sam se sa poda i iz blizine od dva metra sam pocela resetati po njemu.Komadi mesa su prskali po meni,nesto od toga mi se i zapetljalo u kosu.Nisam dobro vidjela jer me je pospricao sa krvi,ali nisam stala.Resetala sam po njemu i smijala se kao ludakinja.....u tom trenutku sam se probudila,shvatila sam da mi je lagani osmjeh na licu,ali ipak mislim kako je to od onog CIK-CAK trcanja....bolesno...  Oho,vidi koliko teksta...  |
24.07.2008., četvrtak
Sanjati dugo i sanjati mirisno...
|
Isjecak iz sna koji je bio predug i pamtim ga samo u fragmentima... Isprepleteni mirisi kise,lipe i tek pecenog krumpira su lebdjeli zrakom...igrali smo igru,nas troje,igrali smo nesto kao Covjece ne ljuti se,ali mi smo bili figurice.Pravila su bila izmijenjena i tabla na kojoj se inace igra je bilo moje naselje.Lovili su nas,trebali smo pobjeci i stici do cilja prije nego nas uhvate.Na putu je bilo prepreka i kojekakvih zamki.Nije me bilo strah jer imala sam dva suigraca uz sebe.Nas dvije i prijatelj.Igra je bila zestoka i dinamicna.Spasavali smo se u zadnji cas,ali uvijek smo nekako uspjevali dalje.Uvijek smo uspjevali brze i vise....igra nam je bila glavna misao i glavna zelja.Brzina.Tako je bilo sve dok mi se nije otkrilo lice mog suigraca,poznato lice,pre-poznato lice koje mi je na neki nacin nedostajalo,koje mi je ostalo urezano...tema snova se pocela mijenjati.Vise nije bila igra u centru,nije bilo vise izbjegavanje zamki.Sada je glavno bilo uhvatiti pogled.Igra je postala sporedna.Nisam vise igrala igru,sada je ona igrala mene.Dugo je proslo kako smo tiho lovili poglede u galami.... "Ne znam sto da ucinim,ne dajes mi jasne znakove!" "Volim radije igrati nego sve jasno reci!Ali...Zelis li da budem direktna?" "Molim te..." "Tvoja sam!" Zatrcao se,uhvatio me oko struka i samo gledao.Milimetri su nas dijelili.Osjetila sam njegov dah na svojim usnama.Dodirnuli smo se usnama i poljubac je trajao...ne znam koliko i ne znam nista...miris lipe se pojacavao i mogla sam ga skoro i dotaknuti...idilican trenutak je naglo prekinut. "IGRA,IGRA,IGRA!!!!"...vikao je netko...glas nas je podsjetio na igru...skoro zaustavljeni trenuci,skroz usporeni sad su opet bili brzi...tjerali su nas da igramo dalje da i dalje trcimo i izbjegavamo zamke.No sad nije bilo isto kao prije.Znala sam da me sada suigrac cuva vise nego ikad.Trajalo je...opet smo nas troje bjezali i pokusavali stici do cilja prije njih. Ali...polako se gubila boja koja me je ispunjavala i polako je blijedio miris lipe.Nisam vise bila toliko sigurna i sretna koliko sam bila.Shvatila sam da se udaljio od mene,suigrac...udaljijo se i to je bilo presudno.Gubio se,zrak je izmedu nas postajao gusci i nije mi se svidjelo...magla nas je odvojila i morala sam nastaviti igru dalje.Sklopila sam oci i pozelila sam mu srecu i nadala sam se da ce stici i on do cilja prije njih i da cu ga opet vidjeti.Krenula sam dalje...srela sam i drugu ekipu.Nastavili smo sve zajedno dalje,ali meni nije to bilo to.I namjerno sam se probudila.... E sad....kad sam se probudila osjecala sam miris...miris moje kose i to je bio taj miris u snu. Morala sam te nazvati da vidim samo jesi li dobro,mozda ti je bilo malo cudno,ali eto...ako procitas ovo znat ces i zasto... Do tipkanja...   |
