Stala plačuć tužna mati
Stala plačuć tužna Mati,
gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.
Dušom njenom razboljenom,
rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut.
O koliko ucviljena
bješe ona uzvišena,
Majka Sina jedinog!
Bol bolova sve to ljući
blaga Mati gledajući
muke slavnog Sina svog.
Koji čovjek ne bi plak’o
Majku Božju videć tako
u tjeskobi tolikoj?
Tko protužit neće s čistom,
kada vidi gdje za Kristom
razdire se srce njoj?
Zarad grijeha svoga puka
gleda njega usred muka
i gdje bičem bijen bi.
Gleda svoga milog Sina,
ostavljena sred gorčina,
gdje se s dušom podijeli.
Vrelo milja, slatka Mati,
bol mi gorku osjećati
daj, da s tobom procvilim.
Neka ljubav srca moga
gori sveđ za Krista Boga,
da mu u svem omilim.
Neka dođu i na mene
patnje za me podnesene
Sina tvoga ranjenog.
Daj mi s tobom suze livat,
Raspetoga oplakivat,
dok na svijetu budem ja.
U tvom društvu uz križ stati,
s tobom jade jadovati
želja mi je jedina.
Kada dođu smrtni časi,
Kriste Bože, nek me spasi
Majke tvoje zagovor.
Kad mi zemlja tijelo primi,
dušu onda uzmi ti mi
u nebeski blažen dvor.
|
