Svadba u Tanzaniji (zadnji dio)

Ajmo dalje jer neću završit do Božića s ovim kako sam krenuo. Kad se došlo kod mladoženje da se piruje običaji nalažu sljedeće. Ima neki tip koji je kao voditelj i drži mikrofon u ruci (pitam se šta je drža prije sto godina) i cilo vrime drži govoranciju. Tako se prvo mora prestaviti i dočekati rodbina od mlade. To je vrlo delikatan posao jer mladinim svatovima mora se pokazati velika pažnja i ljubaznost itd. Da se nebi ofendili. A ako se ipak ofende onda ima i način kako to pokazuju. Odbijaju sve iće i piće i neće s nikim da komuniciraju. Bogu hvala, ovde je sve bilo prva liga a mladoženjini roditelji su cijelo vrijeme obilazili sve uzvanike i pitali je li nekom nešto treba itd. Od svih uzvanika prvo smo dobili hranu i piće ja i don Velimir. Time mladoženjin ćaća pokaže na neki način poštovanje prema svećeniku a u ovom slučaju i njegovom zemljaku (meni, je li).

Nakon nas su hranu uzeli mladini svatovi a zadnji su dobili mladoženjeni svatovi. Sistem hrane i pića nije kao kod nas. Kod nas je raznovrsnija hrana, ima svega i svačega i konobar te poslužuje za tvojim stolom, dok ovde u Karatu oni spreme Self Service sistem. Imate meso, rižu, krompir, povrća i to je to. Stane se u red i lipo konobari vam trpaju kao u Self Servis restoranu. Nemoj da neko pobrka Self Servis i Švedski Stol. Što se tiče pića u ponudi je pretežno pivo i gazirani sokovi. Naravno, svatko može jesti i piti koliko hoće, barem što sam ja vidio na ovim svatovima. Ustvari to je vjerovatno uvjetovano dubinom džepa od mladoženjinog ćaće. Nakon spizavanja, naravno, počne se tamburati i plesati i to stvarno junački. Zanimljivost je da se i pokloni daju kroz plesanje. Kad dođe vrijeme davanja poklona onda se pleše i dok plešeš predaješ svoj poklon mladencima. Ludilo!

Isto tako voditelj cilo vrime melje nesmanjenom žestinom na mikrofon. Daleko najbolji poklon mladencima dao je mladoženjin ćaća. On je sinu za svadbeni dar poklonio tele. Hadžija je, svaka mu čast. Inače, ja sam cijelo vrijeme vrebao dobru priliku da se slikam sa mladencima i napokon mi je uspilo (vidi sliku gore). Uhvatio sam fotografa da me slika. Doduše ne mogu reći da sam turbo zadovoljan s tim kako me je slikao ali nema veze. Inače slikao sam se i ja i sa teletom što su mladenci dobili na poklon itd. Opalio sam dosta slika. I tako negdje oko 22:00 h sam se uputio ća nazad u misiju jer se moram sutra pomalo početi spremati za odlazak prema Dakawu. Don Velimir je pola sata prije napustio pir a crnci su pirovali do rano ujutro. Od pjesme i arleuka dosta ih sutra nije moglo govoriti. I još jedan mali podatak. Ovde je običaj da nakon pira mladenci idu u svoju sobu i sedam dana ne izlaze iz sobe a mladoženjina mater ili sestra im donose hranu i vodu. Ali oni sedam dana ne izlaze iz sobe, ej. Takav je običaj.

Da mi je znati šta rade sedam dana sami u sobi. Pa ni u najslađim užitcima se ne može sedam dana uživati bez prestanka. Tko zna?! Eto toliko o mom prisustvovanju na piru u Karatu. Mogu reći da su i u ostalim dijelovima afrike slični običaji. U ponediljak ujutro, na Veliku Gospu, pozdravio sam se sa don Velimirom i uputio kod don Nikole i don Dražana u Dakawu, jedno selo između Dar es Salaama i Dodome. Od Karatua je udaljeno 850 kilometara. Cesta je bila jako dobra pa sam tu dionicu prevalio za jedan dan. Pošao sam ujutro u 9:00 h a stigao uvečer u 19:30 h. Vozio sam u komadu 500 kilometara što je za svaku pohvalu. Stao sam u Chalinze samo 5 minuta natočiti gorivo pa nisam ni silazio sa motora. Ali zato kad sam stigao na odredište nisam guzicu osijećao ali nema veze. Don Nikola i Don Dražen bili su oduševljeni što sam svratio i odmah smo upali u priču di ko šta kako itd. Kod njih sam proveo sve skupa oko misec i po dana i o tome ću nastaviti pisati sljedeći put.

Pozdrav od Roberta!