God can be so hilarious...

SOUNDTRACK: Regina Spektor - Laughing With


Čekajte samo malo da prebrojim... nije me bilo... koliko ono? 3 mjeseca.
Tri duga mjeseca.

Ne očekujem da sam ja nedostajala ikome. Ali meni je ovo nedostajalo.
I sa ovim čudesnim comebackom, trebalo bi izmijenit neke stvari, budući da se toliko toga promijenilo.
Ali... sve na ovom blogu sam ja. Sebe ne bih voljela mijenjati. Barem ne sada.

Nisam trebala napraviti ovako dugu pauzu. Sad imam 3 mjeseca svojeg života koje nemam zabilježene i na koje se ne mogu vratit kad me bude zanimalo što sam radila u tom razdoblju.
Osim što dosta stvari ima na facebooku. Jebo fejs.

Ma daj, pa kao da sam tek trepnula. Tri mjeseca ne mogu bit dugo razdoblje?
Što se moglo dogoditi u tri mjeseca?

Osim činjenice da po prvi puta u svom životu nemam sigurnost daljnjeg školovanja. Rekao bi čovjek da mu život bez škole ne bi teško pao... ali ja sam prestravljena!
Sva sam izvan sebe.

Kako će bit divan onaj vrući srpanjski dan kada na inernetu pročitam da moje ime nije prešlo razredbeni prag. Stvarno, jedva čekam!

I znate što?
Kad vam kažu da ćete kad završite srednju školu svi htjet ić natrag i da će vam neodostajat... a ja sam im rekla da se to neće nikako dogodit. I pogodite što. Nije se dogodilo.
Apsolutno mi ne nedostaje. Išta od tog.
Osim možda profesora iz povijesti.

Nekako mi je drago što se ne moram budit u 7 sati sa grčom u želucu jer moram ić gledat sva ona lica koja su me u zadnje 4 godine, maltretirala, odbacivala, žicala zadaće (koje sam ove godine, čudom nekim, i pisala!), prepisivala od mene na testu, tretirala kao zadnje smeće, prijetila smrću...
Ma krasota! Ne kažem da je stalno bilo tako grozno, ali kad je jedina osoba koja zbilja cijeni vaš rekordni uspjeh profesor iz povijesti (koji je btw, pod utjecajem alkohola) morate se zbilja zamislit kakva je to škola bila.
O Kriste, ako ikada nekojom nesrećom završim kao profesor, ta škola je zadnja na kojoj ću htjet radit.

Mislim, u srednju školu sam pošla pod zbilja nesretnim okolnostima koje, ruku na srce, nitko koga znam ne bi mogao razumjeti. Valjda mi je zato bilo toliko teško. Ne znam.
Samo znam da je drugi razred bio najbolji što se tiče izlazaka.

A sada... sada sam po cijeli dan kotkuće, padam u nesvjest čim otvorim zbirku ''Klasifikacijski ispiti na tehničkim fakultetima'' cijenjenog gospodina Matka Fizića.
A i tko zna što me čeka. Školarina od 1500€.
Ni uz najbolju volju ne bih htjela nekome plaćat toliko da me nauči nešto o fizici.
Pa toliko ni lekcija kod Stephena Hawkinga ne bi koštala. (iako znam kakve sam sreće, kad bih uplatila lekciju od gosp. Hawkinga, dotičnog bi njegova bolest konačno svladala... nije da želim da se to desi, ipak sam pisala o njemu kao o jednoj nautjecajnijih osoba na svijetu... na što su svi reagirali - tko?!)

I tako, preznojavam se i kad mi je zima, iščekujući taj prijemni. Koji neću proć, naravno.

Znam da bih trebala imat malo vjere u sebe, ali ne ide to meni.
Štogod ja napravim, makar to bilo i krivo, posumnjat ću u sebe.
Eto što osuđujuća okolina napravi od jadnog mladog života.

Ah, ionako ćemo svi umrijet 2012. =)