Sumnje iz prošlog posta ćemo pospremiti negdje daleko u prošlost. Kao da me čuo. Javio mi se. Ne sa puno riječi, ali javio se. I sretna sam. A., volim te.

SOUNDTRACK: Amy MacDonald --- This Is The Life

Ne znam da li to ima ikakve veze sa ičim, ali je li vam se ikad desilo da vam neka pjesma uleti u život baš u onom trenutku koji sama opisuje?

Crkle su mi slušalice od mobitela, izgleda. iPodu je baterija crkla još prije 2 tjedna i nisam se ni potrudila napunit ga. Tako sam eto, morala zvučnik od mobitela prisloniti na uho kako bih, dok hodam kući mračnim ulicama i to u krivom smjeru samo da ne stignem što prije, mogla čuti tu pjesmu koja je tako savršeno uletila u moj život.



Možda se nekad na koji trenutak zavaram, ali znam da već mnogo unatrag nema dana nakon kojeg nisam barem na tren pomislila kako ništa više nema smisla. Kako uopće nemam volje za ičim. I onda... kada se nakon nekoliko propuštenih subota spremim za van i nekim čudom mislim da će biti superzabavno, čak uspijem drito skopirat make-up koji je nosila jedna pjevačica u jednom od svojih spotova, a koji se meni jako dopada, obučem se upravo onako kako ja to volim, a ne onako kako to pravila subotnjih izlazaka nalažu.

I što se dogodi?

Dođem kući taman u vrijeme da gledam Love Actually, čeznutljivo gledam u one tablete protiv bolova na noćnom ormariću i razmišljam da li da ih pokljukam cijelu tablu...

I prisjetim se osobe na koju mi je pogled letio tu cijelu noć i mislim si dal sam ja luda il si ja to samo zamišljam?
I smijem se jer me tako prokleto podsjeća na jednog lika iz moje najnovije priče koju sam počela pisati... I onda se prestrašim jer se još jednom dogodilo, sasvim podsvjesno i bez mojeg znanja, da su mi moje riječi ukazale na moje osjećaje i mislim si da ću, ako tako nastavim, poludit. Mrzim biti tako pronicljiva. I kojagod još riječ postoji za to.

Znate da meni ponekad ne bude gušt čitat neku knjigu ili pogledat neki film jer sam već pogodila kako će završit?
Živcira me to... zato mi nikad nemojte dat fantaziju tipa Tolkien, jer sam odustala od Tada Williamsa već na pola knjige jer mi je već sve bilo jasno. Luda sam, totalno.

I dobro, što se dragog dečkića iz diska tiče... pa, nadam se da ga se više ništa neće ni ticati.


Neki dan sam u polici od radnog stola ugledala ''Čitanku iz stranih književnosti 2'' oliti knjigu koju je još moj dragi otac koristio u srednjoj školi prije 30 godina (inače, knjiga je tiskana 1974. i ima većinu skraćenih književnih dijela od romantizma pa do... 1974.). I idem tako malo redom, listam... i pročitam jednu odličnu pjesmu koja me se itekako dojmila! Ljermontova pjesma za Puškina, ''Pjesnikova smrt''. Nisam baš neki fan romantizma kao književnog pravca (draži su mi realizam i moderna književnost), ali ostatak onih nekoliko pjesama koji se nalaze u čitanci dalo mi je zaključiti da je Ljermontov bog!
(stavljam Ljermontovu zbirku pjesama na popis ljetne literature)

I što još?

Trebala bih ić učiti kemiju, sutra je test, ali tako me je muka i strah od same pomisli da ne želim niti pomisliti na nju... a i kad se sjetim testa koji će znati rješiti 0% populacije razreda ne znam čemu se onda truditi. A jbg.

Ne dajte da vas osjećaji ponesu.