Priča prva: Menza
I tako…
Sjedim u menzi, prčkam po nečemu što bi trebale biti mahune i borim se s pohanim kostima koje su trebale biti oslić. Iz kuhinje dopire neugodan miris koji je u meni budio razne asocijacije koje nisu baš poticale ionako posrnuli apetit. Na satu je bilo 14.25, nasuprot mene jedna od mojih kolegica s kojom popričam koji put. Na drugoj strani menze sjedili su Miro i Slavonac.
Da, i…
Pa, Miro je «moja najbolja prijateljica», odnosno osoba koja mi najčešće čuva mjesto u dvorani, kojoj pišem najviše mailova i s kojom najradije provodim pauze. Slavonac je pak jedan od onih «cool» tipova, koji su bezobrazno samouvjereni na temelju skoro ničega, a ipak imaju ono nešto zbog čega ženski rod promjeni boju glasa ili ostane bez teksta. No, sve je bilo u redu dok ih u jednoj od takvih situacija moja sramežljivost nije spojila.
Posljedica je da sjedim sama, sasvim odsutna od priče sa suprotne strane stola, igram se vilicom, a ona dvojica ustaju i odlaze, ne primijetivši me, bez pozdrava.
Ne znam je li mi više žao Mirinog prijateljstva ili onih zelenih slavonskih očiju što gledaju kroz ljude, a ne u njih.