moreutopije

Zvuk mobitela trgnuo me iz tako realnog sna i da sam imala više vremena sigurno bih ga zapisala. No u trenutku kada sam otvorila oči, više se nisam mogla sjetit ni o čemu se radilo, ni tko su bili likovi, ostali su samo osjećaji koji su uspijeli neoštećeno prijeći granicu nesvjesnog u svijesno. Znala sam da će ti osjećaji tjeskobe i straha, ljutnje, iznevjerenosti i nemira prolaziti mojim tijelom cijeli dan. Zar smisao sna nije u tome da nakupimo energiju, probudimo se odmorni i poput tabula rase krenemo u novi dan. Ah....odustajem, još jednom ću se pomiriti s ovom sudbinom, odbaciti filozofiranje kako je potonućem posljednjeg pokušaja traženja smisla ljudskog života, zapravo potonula i najveća šansa za njegovim izdizanjem, oslobodit ću se zatvorenog kaveza jedne misli i.......i.......a da, prekinut ću nemilosrdnu melodiju koja zadirkuje ostatke tišine u mojoj sobi. "Halo", izgovaram mutno i pomalo bezvoljno "U redu, dolazim za 15 minuta. Dopremite tijelo u salu 35." Ustajem iz kreveta i promatram svoj odraz u ogledalu iznad umavaonika. Kao da se već dvadeset godina nije ništa promijenilo. Sama sebi ja uvijek izgledam isto i da ne postoji okolina koja iznova primjećuje nešto novo na mome licu, na mojoj kosi, kilograme na mojoj guzici ili trbuhu, vjerovala bih da je svaka sličnost sa stvarnom osobom posve slučajna. Ispljunem isforsirani okus mentola, kadulje i tko zna čega još i obrišem lice grubim ručnikom. Prokleta brava na vratima ponovno se odupire mom naumu da zaključam svoju privatnost. Preskačem stepenice i svaki korak je pogrešan. Mrzim stepenice. Nekad smo ih zajedno preskakali.

Poput papira poderali bismo koljena i glasno se smijali....toliko glasno da je babi Ankici iz prizemlja bilo žao što nema noge, pa bi uz škripanje kolica malkice otvorila vrata i gađala nas pogledom. 85km/h, jednom rukom palim cigaretu,a drugom pokušavam pratiti bijelu crtu. Zaboravila sam kako se uvlači. Priljubila sam kutove usana uz filter i punim plućima snažno udahnula...nekoliko miligrama katrana sad cvrči u mojoj utrobi. Smiješno izgleda refleksija žara u retrovizoru. Invazija narandžaste boje odalamila mu je mučan izraz lica. Povukao me za ruku i bosi smo trčali dok se zidovi nisu izgubili. Miris pokošenih trava i titraj pčelinjih krila..Nestvarno zavijanje grana dok vadi cigaretu iz lijevog džepa na svom malom kaputu. Ukrao je bratu. . Pružio mi je dim. Nakon toga oboje smo se suzdržavali izbacit svemirsku prašinu iz pluća. Pitao me jesam li dobro. Nisam skupila dovoljno zraka za odgovor pa se privukao k meni i zagrlio me. Moja prva ljubav. Poželjela sam vječno ostati u njegovom zagrljaju, kosom upijati njegove prste i tako neopisivo osjetljiva i nemoćna telefonirati centar za ugodu. Prvi se puta nisam osjećala sama. Buljila sam u njegova stopala i shvatila da lebdimo u zraku. Zastoj na cesti! Kada smo se prvi puta sreli bili smo daždevnjaci. Gledao me kao da zna točan razlog našeg susreta, kao da zna sve o meni. Puzali smo po cesti i pravili se da dugim ljepljivim jezikom hvatamo aute. Gađali smo lokve i omatali se u vrući asfalt.

Red suza i boli, red smijeha i sreće sadržan u pogledima pacijenata, ušutkao je moje uspomene. Smrad bolničkih hodnika po prvi puta u meni je izazvao gađenje i nelagodu u trbuhu. Moje misli stalile su se u bezosjećajnu konturu koja je drhtala u ritmu pogrešnog tonaliteta dječjeg plača.

Rekao je da odlazi u drugi grad. Naime, njegov tata je dobio posao i čeka ih velika kuća u mirnom kvartu. Meni je ostavio nemir. Prislonila sam lice na zemlju koja je bila namirisana ljubičicama i zamišljala da s druge strane i on osjeća taj miris u zraku. Zubima sam probola pupak i zaustavila sve što nas veže, a na leđima sam osjetila odlazak.

"Čeka vas u 35-ici",rekla je i počastila me dozom papirologije i dokumenata. Navukla sam zelenu kutu i rukavice, otvorila vrata i odmah se bacila na posao. "Pa..recite, Magdiću, koga mi to tu imamo?" "Neidentificirana osoba muškog spola, nađen na ulazu restorana La vitae u 22 sata i 32 minute, znači prije točno pola sata. Najvjerovatnije preminuo od krvarenja prilikom zadobivenih ozlijeda iliti prolaza metka kroz glavu. Makar meni prije izgleda ko da mu je freza prošla kroz glavu..gle pa opće ne mreš' skužit di mu je lijevo oko! A ga vi vidite di?! Glava mu je ful smrskana. Zgleda ko želatinozna masa krvi, mozga i receptivnih organa. Da sam stažist fakat ne bi htel da mi je danas prvi dan!" "Dobro, to bi bilo sve kolega, puno hvala na ovom zornom prikazu." Simetralno razrezujem i kliještima rastvaram prsa: operativni zahvat zatvaranja otvora na srčanoj pregradi.

Zvali smo ga Rupica. Rekao je da na srcu ima rupu zbog koje mora na operaciju i punih mjesec dana se tada nismo vidjeli. To je bilo najdužih mjesec dana u mojem životu.

Prelazim na probavni sustav i traženje ostataka neprobavljene hrane. Bilo je slučaja u kojima je upravo to pomoglo u otkrivanju identiteta. Sir, banane....hm...čudan ukus..toliko čudan da...Je li moguće?! Svježi sir i banane bili su naš omiljeni desert....Rupica?!!! Nedostajalo mi je zraka, postalo je prevruće, gušila me toplina isijavana iz zidova. Osluškivala sam pad vlastite izlučevine na pločicima. Sva sjećanja minulih godina leže rasparane utrobe na stolu. Lice, čija je prezentacija postala potpuno nebitna, još uvijek je lijepo. Sjedit ću još neko vrijeme u kutu i slušati zrak među nama kako vrišti. Zatim ću preskočiti svoju žrtvu i pustiti da moji prsti u tvom želucu znače više nego što smo si ikad uspijeli reći.