Kažu da je trenutak u kojem sumnjaš u sebe, trenutak u kojem si blizu uspjeha

Znate što je čovjek? Nerazuman, nelogičan i ponekad sebičan.
Bila sam sve to, mala osoba sa velikim manama



I stanje u kojem sam zadnjih par dana

Znam da ću biti ono što ti nećeš, jer kažu da se duše prepoznaju kad kroz vrijeme pjesma dođe istom bolnom sjećanju. Došla sam u onu fazu shvaćanja. Kad te nešto preokrene i jednostavno shvatiš da sam si SAMA KRIVA. Vjerovala sam, uvijek isto bude. Ne znam što sam očekivala, tj. Nisam ništa očekivala ali kao se već nisam trebala pripremiti na takav kraj, na takav završetak. Nisam tužna, nisam povrijeđena, nisam ono što bi možda i trebala biti trenutno. NISAM. Ali možda sam samo down.. to mi je i trebalo..
Možda me samo najviše grize to što sam dopustila da se opet sve zgazi, i ono ne važno i ono ne bitno. Valjda ti je jasno..prsti nisu isti. Ni oni zlobnici više nisu ni iz mog niti iz tvog kalupa. Zveckaju onim sitnišem kojim daješ..a znaš da možeš dati i puno više. Nisam zadovoljna. Nisam. Znam da zaslužujem više.
I shvatiš da nakon sloma moraš razbistriti glavu, oslabiti onu nemoć. Imam sebe, i imala sam se i jučer..i danas.. i znam da ću se imati i sutra.
TVOJA DJELA GOVORE TAKO GLASNO DA NE ČUJEM TVOJE RIJEČI.



Sve ovo što sam do sad napisala je ono što sam ustvari htjela. To je ustvari bio put mojeg cilja. I upravo sam ga dostigla. Ponosim se sama sobom. Čekala sam onaj dan kad ću reći: „ušlo mi je iz guzice u glavu“ (…) možda nije ušlo na način na koji sam ja htjela,ali ponosna sam jer sam na putu u kojem polako istina izlazi na vidjelo, izlazi ono što sam negdje u podsvijesti znala ali nisam to htjela prihvatiti.

Znaš onu tanku liniju između osmjeha na licu, boli na srcu, knedle u grlu, čeličnog mača u trbuhu? Nema je više. Možda će se pojaviti s vremenom. Ali sad, upravo sad, nema je više.
Minus i minus daju plus.. (ovo ima više smisla) negativne stvari na kraju uvijek nagrade borce. I znam da sam se borila, trpila i bila spremna na sve, ali koliko god sad isprazno zvuči sretna sam. Meni samo svojstven osjećaj.



A sanjala sam da zajedno prođemo ispod duge gdje su zvijezde šarene a mjesec neobično pun. Baš kao i sinoć.. bio je prekrasan.. mjesto gdje nikad kiša ne pada gdje bismo bezbrižno uživali na neobuzdan dječji način..
I gdje ne bi bilo nikakvih prepreka k ostvarenju naših svih željica i planova.

I zakon mi je kad misliš da ja ne znam o čemu se radi.
I samo da znaš lažan ti je taj osjećaj nadmoći i veselja što ti pruža saznanje da mi to radiš iza leđa. Ne pristajem na to, nekad jesam
Ne pristajem više na svoj prvi korak.
I kad mi taj feeling simpatije polako prelazi postupno u antipatiju pa sve do gađenja.
A nisam ja kriva. Trudila sam se.. iz petnih žila
Kako god. Nikad nećeš imati to što ja imam.



I priznajem, nisam još toliko jaka. Još ne. Ali osjećam da sam na dobrom putu, i želim i dalje putovati tim putem, pa makar to bilo u najgorem mogućem sredstvu :D
Jer znaš, užasno mi na živce ide površnost i tipičnost u određenim stvarima.
I ne prihvaćanjem ljudi onakvim kakvima jesu nema smisla.. pokušavaš promijeniti osobu u koju si se zaljubio. To više nije ljubav. To je sebičnost

I nakon svakog iskustva imaš dvije mogućnosti. Postati pametnija osoba ili ogorčena osoba.
Naučila sam da nijedna osveta ne ispunjava čovjeka, opraštanje je ono što nam je uistinu svima potrebno.
Dobro vraćaj dobrim,loše lošim. Neću tako. Nisam takva.
Radije ću odustati i krenuti svojim putem.

I znaš što? Ne postoji nemoguća ljubav, postoje samo ne istražene mogućnosti, ili nedostatak hrabrosti.

I pouka koju sam izvukla. Budi iskrena prema sebi kako ne bi bila lažna prema drugima.