Sve se okrenulo.. sve se promijenilo.. svaka jebena sitnica. Ne znam dali se opet vraćam na staro, dali sam opet ona ista glupača koja je mislila da je sve to prošla.. da je sve to jednostavno iza nje.. ali nije. Ne znam dali da se uopće trudim suočavati sa svime time.. ma nije to moje područje.. jednostavno nije. Ne mogu to više trpiti. Koliko god se trudila. Ne ide mi.. možda sam trenutno samo u fazi preispitivanja sam sebe, ali ne, ne i ne.. to traje predugo. Napokon shvaćam nečije situacije o kojoj su mi pričali, a ja sam mislila da je to ustvari toliko lako..al nije. Ne nije. Uzimala sam to zdravo za gotovo.. i govorila utjehe koje tek sad vidim da nisu imale smisla.. jednostavno nisu. I žao mi je. Jer tek sad shvaćam koliko u takvim trenucima ljudi pokušavaju tražiti ono nešto..nešto što će ih uzdići i pokrenuti, osvrnuti na nešto sasvim peto. koliko god sam mislila da sam ustvari hrabra. Ne, nisam. Koliko god da sam mislila da sam se pomaknula za taj jedan jebeni korak.. nisam. Pomaknula sam se za jebenih 16 natrag. I ne ide mi to u korist.. apsolutno nikako. Ma ne mogu vjerovati da mi glavom prolete deset milijuna različitih misli.. različitih postupaka.. pa jebem ti i to analiziranje svake sitnice. Ne, opet mi ne ide u korist. Nikako. I kako da se uopće maknem od svega toga? Brijem da znam odgovor na to pitanje ali.. previše je toga što mi se sviđa u ovoj situaciji..ali opet puno više toga to bi htjela promijeniti..

Imam pun k.. razloga da budem sretna, ali opet me nešto žulja.. bilo kako bilo. Neke stvari bi trebala prestati raditi.. ne bi bilo pošteno prema sebi samoj. Naravno, ovo je samo jedna prazna rečenica. Znam da ću sutra opet poreči sve ovo, apsolutno sve.. i opet će pobijediti ona slabost.. izgubila sam se i ne znam koga više zavaravam. vjerovatno najviše sebe. I lažem sama sebi.. naravno to mi je postala sasvim normalna situacija, jer kad se stvari ponavljaju iz dana u dan.. to postaje ritual gaženja same sebe.. a to nije dobro zar ne?
Određene stvari odbijam vidjeti.. ne znam dali je to bježanje od sebe same ili čega već. Ok, trebam psihijatrijsku pomoć jer sam sebe iz ovoga definitivno ne mogu izvući. Jebeno mi ne ide..




I razmišljala sam po ne znam koji put. Ok, gdje je izlaz svemu ovome? Pa nemojte mi samo reći da ga nema..? ne, to jednostavno ne želim prihvatiti.. ne, ne i ne.. želim da bude po mome.. želim to.. toliko blizu.. previše blizu. damn.. oept nije po mome.. nisam razmažena.. samo želim pažnju. Onu malu.

I svaki dan sam se budila svjesna svega.. ne poričem, sve se to nekako vrtilo po mojim snovima, i ona jutra u suzama.. ne želim to opet.. I opet sam sama sebi kriva. Zašto uopće prolazim sve ono što sam već prošla? Pa koji k meni sve to treba? Ne, ne treba mi.. ali opet.. i onako se svako to jutro i dalje zemlja vrtjela, i nisam baš imala neki faktor cijelom tom velikom svijetu, svim tim zauzetim ljudima.. naravno.. ni ja tada nisam vidjela njihove probleme. Zašto bi oni uopće mene primjetili? Sve ono što se ustvari događa može se dogoditi i bez mene ali koliko vidim ne zaobilazi me apsolutno ništa. Ostaje samo na meni, zar ne? Želim li sudjelovati u tome? Želim li sudjelovati u ovakvoj stvarnosti? A želim.. želim, želim i želim.. želim postati svjesna svega. Želim da mi se obije od tu moju glupu glavu. Želim to. Ali jebeno mi ne ide.

Zvuči mi pomalo sve to nekako nerealno. Možda i je, ali ja to ne vidim. Možda tu i ima nečega pozitivnog? Ili sam samo pošteno zabrijala? Bo.. možda je to samo dokaz da smo živi? No, prelazim na drugu temu. Shvatila sam da ljudi koji nestaju iz tvog, mog, našeg života ne nestanu da bi te povrijedili, već da bi ostavili mogućnost da će se jednog dana vratiti, a samim time što postaju dio naše prošlosti zauvijek i postaju dio nas, jer svjesna sam da je prošlost jednino od čega ne mogu pomoći.. i od onih lijepih stvari, a najviše od onih loših. Kaka smo prokleti, ili sam samo ja? Fuck.. od svega onog lijepoga nekako su mi misli preokupile sve one loše stvari, svi oni loši potezi, riječi, pogledi.. kako se to zove? Ljudska sebičnost? Ne znam.. što god da bilo ne mogu pobjeći od toga, i to je ono što me koči, da.. koči me. Možda bi bila hrabrija na neke nove postupke, neke nove poglede da sama sebe ne zakopavam u neki svoj svijet.. bježanja od ponovne povrijeđenosti, suza.. jebem ti sve. I onda kad mi kažu.. život je samo jedan i takav je kakav j e.. moraš ga prihvatiti.. ma ne želim ga takvog, ne želim da sve to ide kao neka rituala.. ne! Gdje je promjena? Pa nema je. Nikad. Uvijek su iste greške, uvijek isti postupci.. i onda se zapitam.. šta sam samo ja kriva? Nisam ..

I umjesto da s vremenom sve to zacjeljuje, sve više boli. Umjesto da se zauvijek okrenem ja se svakim danom sve više i više vraćam natrag. Sjebalo se sve to na početku. Ma znam da nisam ja ta koja gubi, uvijek se na kraju ispostavilo da sam ja ta koja na kraju bude zadovoljna i uvijek dobije ono što želi.. koliko god to dugo to trajalo. Samo se još uvijek moram priviknuti na takve pobjede.. ne, ne i ne… ne gubim ja!!

Ma previše se toga odvrtilo u zadnje vrijeme..nekako se sve to prebrzo odigrala, nisam uspjela povezati sva pravila igre. Možda bi ih ja trebala postaviti? Da! Znam da to mogu i moram, ali strah od ponovnog neuspjeha i strah od potpune tišine nekako me zaustavlja u svemu tome.