Yeah... I`m back... u neku ruku.. ? da, da.. vrijeme je za novi post nakon sto godina.. pa eto... ovih dana sam upoznala jednog dečka.. mislim, frenda.. da, mogu ga tako nazvati i ako ga ne poznam dovoljno.. koliko smo se družili, dovoljno je pokazalo kakav je.. naravno sve pozitivno.. eto, uspio je vratiti onaj moj stari optimizam,kojeg sam odavno bila napustila i zaboravila.. i što mi se jako svidjelo kod njega je bila rečenica: život je samo jedan.. e tu me je totalno pogodio.. Nažalost jučer je morao otići.. baš mi je žao.. koliko god da se malo poznajemo mogu samo reći da mi je falila takva nekakva pozitivna osoba kraj mene, osoba koja je uvijek spremna na zajebanciju, osoba koja ne misli previše na sutra, osoba koja ti full "ulije" samopouzdanja u sebe... ne možeš vjerovati da postoji netko takav.. mislim, znam da postoji netko takav, takva sam i ja bila dok mi se sranja nisu nanizala jedno za drugim.. a jebi ga život je takav... ja se iskreno nadam se da sam izašla iz tog mog „dugoročnog“ beda.. uistinu, nikad nisam bila tako dugo u komi, i nikad nisam pomišljala na sve ono šta sam pisala.. prije sam živjela totalno optimistično, baš kao i ovaj dečko kojeg sam upoznala... vjerovatno i kod njega nije sve tako bijelo kao što je izgledalo.. naravno da nikad ne može uvijek sve biti super, život je takav da nas uvijek nešto mora razočarati, da nekad moramo posustati, ali i nastaviti dalje i boriti se s time.. i naravno, nikad ne odustati.. da, to je moj životni moto.. odlučila sam dignuti glavu i krenuti dalje, znam da se nikad neće moći promijeniti sve ono što mi se dogodilo, i da ću se nažalost svega toga prisjećati.. ali mislim da je to bila još samo jedna životna lekcija, koju sam jedva uspjela progutati.. zahvaljujući mojim frendovima i ljudima koji su me uspjeli razuvjeriti da život treba živjeti, bez obzira šta mi donese.. samo sam trebala osobu koja je upravo kao on.. uz njega stvarnost jednostavno ne postoji... uz njega imaš feeling da je život samo igra,koju treba znati igrati.. neznam, ako bude čitao ovaj post, vjeovatno neće razumijeti o čemu pišem... ali nema veze, ja samo znam da sam mu jako zahvala za sve što je napravio za mene.. vjerovatno nije ni svjestan koliko mi je pomogao i koliko mi je uspio otvoriti oči.. nisam nikad pričala s njim o nekim ozbiljnijim temama jer jednostavno nije bilo potrebe, to je bila čista zjebancija po cijeli dan.. i to mi je falilo.. da se maknem na koji dan od stvarnosti, od svih problema koje imam, da na sekundu zaboravim na sve, i prepustim se onome šta me čini sretnom, da se napokon opustim i da dišem punim plućima... eto.... hvala mu na svemu.... =)

a šta se tiče mog malog... =( full mi fali.. fali mi onaj njegov zagrljaj, sve njegove lijepe riječi koje su bile upućene samo meni, sve one pusice.. ma neznam.. zajebana je ova daljina, ali koliko god da mi je teško, znam da on misli na mene, i da me nije u stanju tek tako ostaviti i nastaviti živjeti dalje.. samo kad se sjetim kako sam plakala kad smo se pozdravljali, da se barem mogu vratiti u onaj trenutak kad smo se zagrlili na autobusnoj stanici.. nisam htjela otići, toliko sam htjela ostati uz njega, imati ga uz sebe..a sad? sad ga želim još više... prije baš i nisam bila svjesna da on odlazi, da ga neće biti dva mjeseca... da neću vidjeti one njegove smeđe oči.. vjerovatno još uvijek nisam svjesna da ga neću vidjeti još neko vrijeme... samo živim za taj dan kad ću ga ponovno vidjeti, i kad ćemo opet biti jedno, onako nerazdvojni... otkad je otišao, nestao je jedan veliki dio mene... ali još sam tu, nedam se... nedam više da me slome problemi, ili da se bolje izrazim, nedam se više uvaliti u probleme... pozzz svima! ;))