2.12 je bija poseban dan .Nekoliko tisuca kilometara daleko od Trogira mi smo
ga ipak dva puta jucer posjetili.
Prvi put smo prosetali po peskariji i rivi zahvaljujuci sjor brodu u botilji
a drugi put kad nam je doma u posjetu dosa mali Mateo iz Trogira
nastupajuci na djecjoj Euroviziji predstavljajuci Hrvatsku.
Adrian je jucer umisto u 20h isa lec u 21 ipo.Narucili smo pizze, zakoniti je pobiga u sobu
a ja i sin smo obukli majice na dalmatince, i nas dvoje smo poceli ludiranje i navijanje.
Nestrpljivo cekanje pred televizirom.
-Jel ovo? pita Adrian.
-Je.
Adrian priprema svoj torcidaski sal a mama pojacava do doske.
POOOOOOOOOOOOOLUDI. Ajmooo gori ruke.
![](http://i57.photobucket.com/albums/g228/fortunita/mix/gigi3.jpg)
Bacanje sala u ariju, skakanje, pljeskanje, cika i vriska a sve u znak podrske nasem
malom Trogiraninu ( ovde je dosa zakoniti nas obavjestiti da ce nas neko od susida
prijavit koliko urlamo).
-Jel bilo dobro?
-Jeeeeeee, vristi Adrian.
|