|
Knjiga je zaista odlična, ima 302 stranice zajedno sa predgovorom, pogovorom i sadržajem. Ima 22 poglavlja od kojih svako poglavlje nosi naslov jedne pjesme od Doorsa.
A sada malo o sadržaju..evo prepisat ću vam predgovor koji je zaista najbolji uvod u sadržaj:
Čini se da je svakome tko je upoznao Jima Morrisona ostao drugačiji dojam: južnjački kavalir, seronja, pjesnik, nasilnik, šarmer i dr.
S Jimom sam proveo šest godina na turnejama i u studiju. Ova knjiga je moja istina. Možda to nije cijela istina, ali je onako kako sam ja to vidio. S bubnjarskog stolca .
U početku knjige John opisuje malo svoj život i kako je pronašao Doorse i što je o njima mislio , najbolji dio mi je kada opisuje svoje prve dojmove o
Jimu:
Bio je u naprednom dvoipolgodišnjem programu koji je pokrivao istu količinu materijala kao i standardni četverogodišnji studij. Pametan tip. Jednom su svirali zajedno (misli na Jma i Raya) , premda samo zato što su sindikalna pravila nalagala da u bendu mora biti 6 članova pa je Ray zamolio Jima neka samo stoji na pozornici s gitarom koja uopće nije bila uključena na pojačalo. Bili su prateći bend Sonyju i Cher. Bio je to Jimov prvi koncert, a na njemu nije odsvirao ni otpjevao niti jednu jedinu notu.
Jim je bio sramežljiv. Pozdravio me i vratio se natrag u svoj kut. Činilo mi se da se osjeća nelagodno u društvu glazbenika, jer on sam nije svirao nijedan instrument. Dok je Morrison tumarao po garaži u potrazi za pivom, Ray se cerio kao ponosni stariji brat dok mi je pružao zgužvani list papira,. «pogledaj, ovo su neki od Jimovih tekstova « rekao mi je………
Također knjiga opisuje nastanak nekih pjesama a također napominje koje je pjesme napisao Robby . Bio mi je i zanimljiv podatak da nikada zajedno nisu uzimali acid. Također John priča o tome kako su on i Jim izbjegli vojsku. Također navodi jednu kritiku iz novina koju su dobili odmah na početku karijere za nju John kaže da ih je sve oduševila i nadahnula:
Doorsi su kvarter gladna izgleda sa orginalnim zvukom ,ali vjerojatno
Najgorim scenskim nastupom od svih rock'n'roll grupa u zatočeništvu. Njihov pjevač pjeva sklopljenih očiju, klavijaturist se pogrbi i pogne iznad svog instumenta kao da s klavijatura čita tajne, gitarist tumara po pozornici, a bubnjar kao da je izgubljen u odvojenom svijetu.
Opisuje koncerte i svoje strahove za Jima uvijek se bojao i strepio što će Jim napraviti na koncertu, a kada su bili kod njegovih roditelja John je umirao od straha kakav će biti Jim, no bio je pristojan.
Jim je u svoju sobu doveo Nico , slavnu vamp Njemicu iz Velvet Undergrounda, a nikad prije nisam čuo takvo razbijanje. Zvučalo je kao da se mlate na smrt. Bojao sam se, ali se nisam usudio pitati što se dogodilo. Sljedečeg je dana Nico izgledala u redu pa nisam komentirao. Kasnije je rekla novinarima : '' Ja, Jim ist lud ''
Najbolje u knjizi mi je što su sa tekstom isprepleteni i stihovi nekih pjesama. A govori se o tome gdje su živjeli i o odnosima između njih. I kolko sam ja primjetila John se je jedno vrijeme krivio što nije spriječio Jimovu smrt ili što nije uvidio njegovo propadanje prije. Sada jedan citat a u njemu John govori o riječima iz pjesme «THE SOFT PARADE»
Da sam onda pobliže pogledao te stihove i shvatio koliko Jim pati možda bih otišao iz benda; možda smo unovačili njegovu bol. Ali nisam pobliže pogledao te riječi samo sam ih osjetio.
evo još jedan citat o:
Robby, Ray i ja, kao i naše partnerice, uživali smo u našem materijalnom uspjehu, dok si ti nastavio propadati duhom. Ili, kao što si napisao u Peace Frog, krv se nastavila dizati. Alkohol je počeo preuzimati vlast nad tvojim tijelom. Prije nekoliko godina svratio sam u klub koji je bio u zgradi pokraj našeg ureda, baš prije nego što su ga zatvorili, a barmen mi je rako da nikad nije vidio da netko može popiti toliko kao ti, Jime. A u tom poslu je bio deset godina. Bio si pravi alkoholičar. Imao si patološku bolest nad kojom više nisi imao nadzor, tada to nisam znao.
Stvarno knjiga mi je prava. Ipak on je kao što je i sam rekao 6 godina živio s njima.
Kada je budete čitali stvarno ima raznih situacija u kojima su se našli. Stvarno jedva sam izdvojila ove citate i evo još jedan o pjesmi Hyacinth House:
Knjiga Edith Hamilton o grčkoj mitologiji rasvjetlila mi je mit o Hijacintu. Pomogla mi je shvatiti da je Jimova pjesma Hyacinth House najvjerojatnije najtužnija koju je napisao. Hamiltonica je napisala:
'' Još jedan cvijet u postojanje došao je kroz smrt prekrasne mladosti a to je bio hijacint. Festival hijacinta koji traje cijelu mirnu noć. Pao je mladac u natjecanju s Apolonom, Diskove su bacali a brza ruka boga prejak je zamah uzela i pogodila Hijacinta posred čela, zadavši mu strašnu ranu. Među njima nije bilo rivalstva kad su bacali diskove, bila je to samo igra. Bog je bio užasnut kad je vidio kako iz mladićeva čela lipti krv i kako smrtni blijed pada na tlo…. Bio je mrtav, a Apolon je klečao uz njega i plakao, jer je umro mlad, tako prekrasan. Ubio ga je, slučajno, i zato je zavapio: '' oh kada bih mogao dati svoj život za tvoj ili umrijeti za tebe..'' Još dok je govorio zakrvavljena trava opet je postala zelena, a iz nje je iznikao cvijet koji će zauvijek ovjekovječiti mladićevo ime.
Taj je dio istodobno dobra metafora za naš bend. Ray koji je '' otkrio '' Jima, uvijek se smatrao apolonskim likom. Kad smo pisali pjesme i aranžmane za njih, među nama nije bilo rivalstva, zato i jesmo ravnopravno dijelili tantijeme. Jim je zaboravio da je život igra i uništio se još u mladoj dobi premda više nije bio tako prekrasan. Doorsi su ga ubili, premda ne namjerno, a Ray nikada ne propušta priliku promovirati Jima, žrtvujući našu individualnost. Naše pjesme (cvijetovi) procvali su čudesnom dugovječnošću.
Nadam se da vam se sviđaju ovi citati jer stvarno ih je bilo teško izabrati. Moja preporuka je da svakako pročitate knjigu. Evo pročitala sam je jednom a nadam se da ću još koji puta prije nego što je vratim u knjižnicu. Hmmm najradje je ne bi vratila J. Možda ako budete htjeli u drugom postu izdvojim još citata jer je knjiga jako jako zanimljiva. Pozdrac+v!
|
