just keep walking....and breathe.
31.08.2006., četvrtak
Ovo što čitaš nije stvarnost već samo jedan od mogućih svijetova.
Pisala sam maloprije nešto ovdje pa se izbrisalo čudom. I bolje je tako, mislim si ja.Kaže mi majka da ću dobiti patkicu ako budem zločesta. A ne zna ona da moje drugo ja voli te patkice. Ako govorimo o patkicama za kadu, naravno. U autu je ostalo prazno mjesto za master mix broj dva. Danas sam naišla na službeni podatak da od 400 oboljelih žena od te bolesti 200 umire. Nisam znala da su statistike tako okrutne. Nekako se uvijek nadamo da ćemo mi biti ta iznimka koja potrđuje statistiku. Ili tako nešto, nemam pojma. Ništa. Ništa. Ništa nisam dobila a to mi govori puno toga. Ona je recitirala Desanku Maksimović a ja sam se pitala da li zaista ne čujem srce. Zar je moguće da se još nije oporavilo? Zadnja dva tjedna bolujem od paranoje ili sam si to možda samo umislila. I da, zamislite si samo prekid preko bloga (ovo je kao pe es). VRLO VAŽNO! Ima jedan momak koji mi je vrlo simpatičan. Svaki dan seće svoga psa koji ima oduzete stražnje noge. Čini se strašno drag. Naravno, ne zato jer šeće hendikepiranog psa. Ima ljudi koji šeću ljude pa nisu nimalo dragi niti simpatični. Ja kada podignem telefonsku slušalicu postanem izrazito mutava. Najednom imam pred sobom zid tišine i ne mogu složiti rečenicu. Namjeravala sam se boriti protiv toga ali zapravo nemam razloga da to učinim. Nikada neću biti zaposlena kao telefonski anketar. To, dakako, smanjuje i mogućnost telefonskog seksa ali jebiga sad. Ionako to baš nije nešto. Literary or scientific, liberal or specialist, all our education is predominantly verbal and therefore fails to accomplish what it is supposed to do. Instead of transforming children into fully developed adults, it turns our students of the natural sciences who are completly unaware of Nature as the primary fact of experience, it inflicts upon the world students of the Humanities who know nothing of humanity, their own or anyone else´s. Ne mogu nigdje naći Jarca Živoderca. |
