mislim, dakle jesam li?

Probudiše me jutros prve zrake sunca, onako nježno me dodirujući svojom toplinom, najavljujući još jedan vreli dan. Sjedoh na krevet pokušavajući se razbuditi, zapalih cigaretu i stadoh razmišljati. Pa čovječe još će me samo nekoliko dana grijati sunce moga grada, grada u kojem sam se rodio, proveo djetinjstvo, mladost,... Grada u kojem sam živio trideset i četiri godine, godine radosti i godine tuge, godine sreće i nesreće, i sve smo nekako zajednički djelili, ja i moj grad. Opraštam se od njega lagano, u tišini već petnaestak dana, hodim lagano ulicama njegovim i pamtim svaki detalj. Svaki papirić na ulici, odbačeni opušak cigarete, slomljenu grančicu, odbačeni papir od sladoleda. Nekad me prije to užasavalo, a sad mi se čini kao da je taj papirić od sladoleda neodvojivi dio tog asfalta i te ulice i falilo bi nešto kad ga nebi bilo. Obilazim tako svaki kutak i pamtim ga, urezujem u sjećanje svoje. Znam reći će mnogi pa vratit ćeš se, dolazit ćeš na odmor, na vikend, ali ja se želim od njega oprostiti dostojanstveno i da mi nijedna ulica nijedan trg, nijedan kamen ne zamjeri što se nisam sa njim oprostio. Obilazim njegove mostove, jedan po jedan, stanem na sredinu svakog i pogledam u zelenu rijeku, rijeku u kojoj sam se okupao prije rata nebrojeno puta i koja me je rashladjivala svojim ledenim brzacima u vrelim ljetnim danima. Zapamtio sam svaku stjenu i uživao gledajući kako gole izviru iz hladne rijeke. Nikad kao ovih dana nisam primjećivao njihovu ljepotu. A onda bih sa jednog mosta odlazio na drugi uskim prašnjavim sokacima gdje i danas, kao što smo mi nekada, djeca trče za loptom crvenih lica sa kojih im klizi znoj. Da, neki novi klinci, pomislih vraćajući se u dane kad su igrali Apro Sokak i Red Boys. Ja sam igrao u Redsima i morao sam imati crvenu majicu. A imao sam samo jednu dugih rukava pa da vidiš kako se znoji u tome. Prođoh pored stare pošte gdje je nekad bilo veliko parkiralište i gdje su se igrale najvažnije utakmice, naravno sada je tu trgovački centar al i on mi je sad nekako drag i zagrlio bi ga najrađe. Prođoh kraj nekadašnjeg kina, pa beko, pa....ulicom radosti do još jednog mosta. Zadivi me njegova bjelina iznova, mada ga ja pamtim starijeg i sivog posivjelog od vremena. Sad mi je nekako nov, pretjerano nov, ali me podsjeća na onog starog. Koliko sam puta presao preko njegovih leđa a on se nikad nije bunio, nikad mi nije rekao nemoj sad po meni gazit. Sjedili bi na kraju mosta i smijali se nespretnim turistima koji nisu znali hodati preko njegovih kamenih kralježaka, teturali bi, klizali bi se i nepretno prelazili preko držeći se uz ogradu. E da, dobri novi stari moj. A onda poplošanom krivudavom ulicom kraj nekadašnjeg hotela pa kroz cernicu. A onda do CAlamusa na kavu.Sa terase se vidi cijeli grad a lagani vjetrić ti donosi dašak svježine.
E dragi moj, družit ćemo se još devet dana sami ja i ti.....