Sretan & zaljubljen
26.01.2008., subota
Hvala ti Crni!
 «...U svakom slucaju nesto sto je iza mene, nedostaje iz svega toga samo jedna stvar, ali o njoj ne zelim da pricam. Cak i nakon toliko mjeseci osjetim sjetu kad se prisjetim jedine vrijedne stvari koja mi nedostaje iz te veze...» Bila je to recenica koju sam napisao prije nekog vremena kada sam pravio rezime prosle godine. Danas sam je ponovo procitao jer je ovo mozda upravo trenutak da jos jednu posljednju stvar iz svoje proslosti, iz mene samog pustim da ide svojim putem. Da dodjem u stanje kad mogu reci da i je i ta zadnja rana prestala da boli. Ili da barem manje boli, da ako nista u meni budi samo lijepo sjecanje i pomalo osjecaj sjete, bez da mi je svaki put neki grc praznine u grudima. Mozda jednostavno stvari trebaju biti izgovorene, sagledane i pustene. Prije nesto manje od 4 godine u moj zivot uslo je malo stvorenje, slatko i umiljato. Jedan mladi labrador. Crni. Odmah se nekako uvukao u srce i ostao tu dugo vremena. Svaki nas susret je bio jedinstven za sebe. Prvi nasi dani provedeni zajedno – njegova podijeljenost izmedju osjecaja ljubomore da se neko pojavljuje u njegovom okruzenju, «zauzima» njegovu teritoriju i osjecaja privrzenosti, uzajamne simpatije. Ali se brzo opustio i osjetio koliko mi je drag. Nisam bio prijetnja u njegovom zivotu. Svaki nas novi susret je bio simpaticniji od predhodnog, svojim nekim gestama mi je iznova pokazivao da se sjeca stvari od ranije, da dobro zna koju je igracku u masi drugih dobio od mene, uvlacio bi me uvijek iznova u svoj svijet razigranosti i zivotinjske djetinjastosti. Pokazao mi koliko lijepi mogu biti sati provedeni snjim u beskrajnim setnjama. I imao je snage do beskraja! Dobro je znao kako da me iznervira, kako da ide po liniji izmedju mog odobravanja i ljutnje. I skoro uvijek je nekako uspijevao da ostane na «dobroj» strani te linije. Dovoljno je bilo nekad da ga zovnem, da se okrene i pogleda me takvim pogledom da mu covjek jednostavno odmah oprosti svu njegovu vragolastost. Vremenom sam i ja naucio kako da ga obuzdam, da ne bude sve po njegovom. Ok, pomalo naucio. Ipak je on cijelo vrijeme vodio glavnu rijec, ali je uvijek dobro znao gdje je granica. Eh, kad bi barem i ljudi znali neke stvari nauciti kao sto to rade zivotinje, ugledati se barem na trenutak. Zasto sve ovo? Zasto tolika vezanost za... psa? Slicno pitanje si postavljala i osoba koja me trenutno cini sretnim, vjerovatno se pitao da li ima tu necega i vise od pukog vezanja za psa, kucnog ljubimca bivseg. Ali zbog svega sto je osjecao prema meni nije nista pitao, niti sam ja bio u stanju nesto vise objasniti. Tek nakon jednog razgovora shvatio je. I razumio. Tek nakon sto mu se slozila slika mog zajednickog zivota sa tim dragim stvorenjem, kad sam mu ispricao okolnosti pod kojima sam zivio nekoliko mjeseci, period u kojem mi je jedino taj crni labrador bio oslonac i neka vrsta utjehe, jedino stvorenje sa kojim sam mogao da se ne osjecam sam. Znali smo satima setati, ja bi se potpuno iskljucio i na trenutak bi zaboravljao cijeli pakao u kojem se nalazim, cijelu emotivnu shrvanost i izgubljenost u meni, prepustao bi se samo njemu, pustao Crnom da me vodi. Trcao bi ispred mene, nestajao na trenutak i poonovo se pojavljivao, uvijek bi se potrudio da on vodi i bude glavni. Ali je dobro znao i kome treba doci kad se nije mogao osloniti na sapu. Nije trebalo dugo da shvatim da mu se trn zabio u sapicu. Izvukao sam ga, a on je opet sjurio u polja i nestao u daljini. Bili su to rijetki trenuci za tih nekoliko mjeseci u kojima se sjecam da sam znao imati osmijeh na licu. Zadnji nasi zajednicki dani su mi ostali posebno u sjecanju. Slucajnost ili sudbina, sta li vec, je htjela da se 5-6 dana prije naseg rastanka Crni nesto povrijedi. Uhvatila gospodina neka vrsta psecijeg isijasa pa nije smio da se pomjeri ni makac. Zavrsio kod veterinara, a ja sam glumio medicinskog brata zaduzenog da Crni dobije svaki dan svoju terapiju koja sudeci po njegovom namrstenom izrazu njuske nije uopste imala neki primamljivi ukus. Ali sto se moralo – moralo se. I ponovo je Crni bio u svom elementu. Trcanje uz i niz stepenice vise nije predstavljalo bolno iskustvo. Zadnja dva dana me nije pustao iz vida, ja u kuhinju – on u kuhinji, ja u spavacu – on u spavacu. Gdje ja – tu i on. Iznio sam kofere do kola i vratio se jos zadnji put po moju tasnu. Crni je samo sjedio i posmatrao me. Uobicajene razigranosti nije bilo, nije se vrtio oko mene dajuci do znanja da bi da ide vani. Samo je sjedio. Otisao sam do sobe i uzeo svoje zadnje stvari. On je ostao da sjedi. Okrenuo sam se jos jednom da vidim jesam li sve pokupio i pogled mi je pao na njega. Gledao je u mene i samo je legao, glavu stavio medju sape. Ali nije pustao moj pogled. Sjecam se da su mi oci zasuzile. Prisao sam mu i pomazio ga jos jednom po glavi. Nije se pomjerio, a ja sam samo izasao i zatvorio vrata za sobom. Ruka mi je mirisala na njega dok sam osjetio u tom trenutku da se u meni nesto lomi. Proslo je od tada skoro pola godine, Crnog nisam vise vidio niti cuo nesto o njemu. Nadam se da je dobro. Jedina zelja koju sam imao je ocigledno kao i sve ostalo bivsem samo bilo jedno od mnogih ispraznih obecanja datih samo onako. Valjda je to takva licnost. Cesto se okrenem kad vidim labradora, kad sam u prilici pridjem mu i barem malo pomazim. Pozelim mu nesto lijepo i produzim dalje. Najbolji prijatelj mi je, onako naivno kako samo on zna, poznavajuci me isuvise dobro obecao da ce mi od prve plate kad budem u svom stanu kupiti labradora. Samo sam se nasmijao. Neke stvari se ne mogu zamijeniti. Danas je Crnom rodjendan. Cetvrti. Zelim mu da jos dugo godina trci poljima i uziva u svom zivotu! Mislim da cu uvijek osjetiti neku vrstu zahvalnosti za sve ono sto je nesvjesno ucinio za mene kad mi je bilo najteze. |
24.01.2008., četvrtak
Šta je to savršen dan?
Kad se probudis ujutro, ugledas sunce koje se stidljivo pojavljuje iza Trebevica, a ti osjetis da ce dan biti lijep.Kad dodjes na posao, doceka te raspolozena atmosfera i nasmijani ljudi. Kad provedes 8-9 sati radeci i osjecajuci da napredujes, da radis nesto sto te cini zadovoljnim. Kad nakon radnog vremena ugledas drago lice, lice voljene osobe koja te ceka pred uredom i zaboravis sav dotadasnji umor. Kad provedes par sati sa dragim hodajuci gore-dole po gradu, obavaljajuci sve one sitnice koje su tako dosadne kad ih cinis sam, a tako lijepe kad si u drustvu. Kad se smijete nakon sto shvatite da ste obojica u masi drugih sarenih izabrali bas isti set "savrseno-odgovarajucih" sarenih carapa (zivio Springfield!). Kad se tako umorni vozite kuci, uz koji ukradeni poljubac i dodir ruku osjetis da si sretan. Kad se okupas i uzmes da ostavis trag svojoj sreci i zadovoljstvu prije nego se predas snovima nadajuci se i sutra istom takvom danu. E to je za mene savrsen dan. Laku noc svima! * * * Tvoj jedan savrsen dan? |
21.01.2008., ponedjeljak
Surprise!
Panika!Pojma nemam kako da se ponasam i sta da radim. Tacnije receno - ne znam kako da se postavim, necu moci momku gledati u oci! U cemu je problem? Pa, veceras sam saznao da postoji velika vjerovatnoca da mi je radni kolega, koji mi je usput receno i nadredjeni, potencijalno - gay! Moj radar je to prije par dana odjednom "namirisao" i veceras sam dobio potvrdu te mogucnosti. Sad problem - KAKO da se postavim? Joj, i sam sebe znam uvaliti u belaj. Davno su ljudi rekli da je sutnja zlato! Jos kad pomislim da nam slijedi zajednicko putovanje... Mamma-mia! Kao da mi posao vec nije dovoljno sam po sebi interesantan i okupirajuci 24/7! Moj dragi i njegov najbolji prijatelj se lezerno smiju i zabavljaju mojim "problemom". Njima smijesno. Odoh spavati! |
07.01.2008., ponedjeljak
The End
Odlazi cirkus iz našeg malog grada Širokim drumom što izlazi na most Odlazi cirkus i ja se pitam sada Ko je domaćin, a ko je bio gost... Proslo je i to praznicno vrijeme. Ponovo se svi moramo vratiti u neku normalu, cudnu normalu u kojoj cu barem ja trebati neko vrijeme da potisnem one lijepe stvari koje su se desavale zadnjih 6-7 dana. A bilo ih je i vise nego pregrst. Prva je uslijedila vec za vikend prije Nove godine. Moj najbolji gay prijatelj je ponovo bio sa svojim dragim sto bi se reklo «in the town». Pokupili su me navecer nakon svih mojih obaveza i kao da smo nastavili zezanje i pricu tamo gdje smo je prekinuli prije nesto vise od dva mjeseca. Zavalili smo se u prvi bar koji nam se nasao na putu u kojem je bilo mjesta i krenula prica, pice za picem. Pomisao na obaveze koje me cekaju od 7 sati slijedeci dan nisu mi bile dovoljno velik razlog da ne zaglavim snjima dvojicom do ranih jutarnjih sati. Tema za pricu je bilo i vise nego dovoljno, a i muzika koja je dopirala do nas cinila je atmosferu i vise nego prijatnom – tek dva dana «star» najnoviji album Mostar Sevdah Reunion, «Emina». Mislim da se ne treba previse opisivati kako djeluje kombinacija obradjene sevdalinke sa dobrim vinom, nekad iza ponoci...i vlasnik bara koji mi se, tako kazu, upucavao. Ja sam se samo smijao na to. Kazu da sam i malo zanosio dok smo vracali kuci, ali ja sam samo istinski uzivao. Dan nakon toga sam izgurao bez ikakvih problema, cak nije bilo ni teske glave i pored kratkog sna. Ponedjeljak, poluradni-poluslavljenicki dan. Brzinska zadnja nabavka za slavlje. I sudbina opet htjedne da zajedno sa dragim naletim na njih dvojicu. Simpaticna scena. Kao dva stara bracna para koja onako sa kolicima pored sebe stoje na sred trznog centra i pricaju. Nova ko Nova, uzivanje u pravom drustvu osobe, zelje za novih 366 dana koje su pred nama, uzdah za onih 365 dana koji su konacno iza mene. Idemo dalje i nekako imam osjecaj da se stvari zaista slazu kako treba. Valjda sam i sam pridonio tome. Vidjet cemo. Eh, onda je dosao 1.januar i nas izlazak u paru. Prijatelj i njegov momak, dragi i ja. Pomalo sam imao tremu kako ce sve to proci, nas prvi izlazak zajedno, njihovo prvo pravo upoznavanje. Ali cim sam vidio dragog, onako sarmantnog i sredjenog, sa sjajem u ocima.... znao sam da ce sve biti kako treba. I bilo je. I vise nego OK. Ponovo smo se zasjedili, prelazili iz jedne price u drugu, smijali se i zezali. A vrijeme je letilo, bilo nas najveci neprijatelj, mozda ne toliki kao sto je to bila barmenka kad nam je gasenjem svjetla signalizirala da je vrijeme fajronta. Ostali smo medju zadnjima. Vani je skripao snijeg pod nogama. Zima je grizla za obraze a ja sam bio sretan. Iznenada dodatna hladnoca i vlaga na licu - prijatelj mi je prisao s ledja i utrljao u lice saku suhog, hladnog snijega. Uslijedilo je grudvanje i smijanje pod ulicnom rasvjetom, nas cetvorica kao mala djeca. Samo sto djeca u te sate uveliko spavaju nakon sto popiju po solju mlijeka. Legao sam to vece u kevet i dugo mi se glavom vrtila recenica prijateljevog momka – «dugo nisam bio u prijatnijem drustvu kao veceras». Prijalo mi je to saznanje da se povjerenje i hemija koju osjecamo prijatelj i ja prenijelo i na osobe koje su nam bitne u zivotu. Bila je to cetvorka koja je imala zajednicki jezik. Slijedeci dan su njih dvojica dosli po mene na posao i iznenadili me poklonom – albumom «Emina». Svaki daljnji komentar je i vise nego suvisan. Covjek ih jednostavno mora voljeti! Petak. Izlazimo ponovo zajedno, samo sto ovaj put pozivam i svog str8 prijatelja koji je imao priliku njih dvojicu ranije da upozna ali ne i mog dragog, barem ne licno. Sjedio sam u jednom trenutku tako okruzen tom cetvoricom momaka i shvatio jedno – ja sam bogata osoba! Uspio sam ono o cemu sam sanjao i sto sam tako zelio, uspio sam na jednom mjestu okupiti 3 meni najdraze osobe u zivotu – dragog i moja dva najbolja frienda, gay i str8. I kao dodatak dobio jos jednog dobrog prijatelja, onako, gratis. Ono sto je ipak bilo primjetno i pored sve price je ta neka pomalo napetost, svjesnost da se svo to nase druzenje blizi kraju i da provodimo posljednje trenutke zajedno za sada. Sutradan je uslijedilo i konacno pozdravljanje, odlazak jedne po jedne meni drage osobe. I dok su koferi cekali neizbjezivi trenutak u kolima, mi smo onako pomalo suteci, pomalo pricajuci ispijali caj cekajuci tih 21:00 kada ce i moj prijatelj sjesti u autobus koji ce ga odvesti tako daleko od svih nas. Njegovo «bjezanje» iz prazne sobe kao i popucali kapilari u ocima (da, da, cigara, kako da ne) govorili su mi i vise nego je potrebno o cinjenici koliko mu tesko pada ponovno razdvajanje od voljene osobe. A meni je taj osjecaj bio i vise nego poznat. Sjedio sam u kolima, uvucene glave u okovratnik jakne i cvrsto drzao svoju ruku na njegovoj ruci dok samo se vozili kuci. Bio sam i tuzan i sretan. Zavrsilo je nesto tako lijepo, doci ce vrijeme kad cemo se svi ponovo okupiti, ali za sada je kraj. To me cinilo tuznim. Ali je on bio pored mene. I bio sam sretan zbog toga. Sretan sto ne moram prolaziti kroz sta su drugi prolazili, ono sto sam i sam prije prozivljavao. On je bio tu. I ostaje tu. Sretna nam svima Nova 2008.! |
