Sretan & zaljubljen
31.08.2007., petak
IN MEMORIAM
 Dino Klarić (1974 - 2007) Ivica Crvelin (1955 – 2007) Ivan Marinović (1970 – 2007) Marko Stančić (1990 – 2007) Gabrijel Skočić (1988 – 2007) Hrvoje Strikoman (1988 – 2007) Cijeli dan sam pod dojmom jutrosnje vijesti. 6 zivota je ugaseno, izgubljeni dok su vrsili jednu od najhumanijih stvari - gasili pozar na Velikom Kornatu (Hr). Nekako mi se cini da svaki problem koji covjek moze u zivotu da ima jednostavno izblijedi nakon sto cujes ovaku jednu vijest. Sve se moze popraviti, uciniti boljim. Sve dok se ima svoj zivot. 6 muskaraca, momaka, djecaka to vise ne moze. I to covjeka tjera da na trenutak zanijemi. I suti. Zelim da njihove duse nadju svoj mir, a porodice potrebnu snagu da prezive ovaj gubitak. |
30.08.2007., četvrtak
Vrijeme prolazi...
... a on kao da nije svjestan da mi je bio mnogo vise od nekoga koga sam volio. Kao da nije svjestan, ili to ne zeli da bude, da se ljudi ne gube tako jednostavno iz zivota. Da boli kad se gubi osoba do koje ti je stalo, da prijatelja tesko sticemo i jos teze ispustamo iz vida. A mi? Izgubili smo se na svaki nacin. I to je ono sto mi nedostaje. Ne osjecam toliku prazninu jer nismo zajedno. Zao mi je sto mu ne mogu ispricati o stvarima koje mi se desavaju u zivotu, cuti njegov savjet, misljenje. Mozda jednostavno cuti glas koji mi je toliko godina ulijevao povjerenje i davao snagu za sve sto sam cinio.Osjecam se kao da sam u nekom emotivnom vakuumu, imam potrebu da budem sam. Bjezim od prijatelja, ne zelim da moram iznova stavljati masku osobe koja nisam. Zelim biti sam. Kao da cekam da iz mene sve pukne i izadje. Ali ni toga nema, za sada. Suze kao da su nestale. |
12.08.2007., nedjelja
Segmenti iz dnevnika
|
"Tesko mi je jer znam sebe. Znam da ce dugo u meni biti ovaj osjecaj, osjecaj za koji ni sam ne znam sta je, da li je bol, da li je tuga, da li je praznina, razocaranje. Znam da ce mi dugo trebati da te prebolim. Hocu li uopste uspjeti u tome? Iskreno? Sumnjam. Previse dobro poznajem sebe. Dugo si ipak bio prva misao kad se probudim. Predugo si bio i zadnja misao prije nego sto zaspim. Bojim se da ce proci isto tako puno vremena prije nego se to promijeni. A tome nece puno pomoci ni cinjenica ili bolje receno moja osobina da se tesko otvaram bilo kome na nacin kako sam se otvorio tebi. Strah me je nastaviti dalje, nemam snage za borbu dalje. Strah me je i presjeci sve i napraviti korak unazad. Ali ne mogu ostati ni gdje jesam. Jer nisam nigdje. Zapao sam negdje izmedju zelje i potrebe da te volim, da me volis, i htijenja da te prebolim, da te na neki nacin zamrznem dovoljno toliko da se mogu odgurnuti sa obale na koju sam se nasukao te krenuti u nekom pravcu. Osloboditi i tebe. Pustiti te da ides svojim putem. Da trazis svoju srecu. A ni to nisam siguran da li zelim. Kad sam bijesan pozelim da barem jednom jos u svom zivotu prozivis osjecanja sa istim intenzitetom kao sto ih ja trenutno prozivljavam. Da osjetis usamljenost i bezpomocnost. A onda, kad me prodje bijes i ponovo osjetim samo ljubav, onda se uplasim i pozelim da mi Bog da snage da mi moto bude da sam sretan kad si i ti sretan. Ali ne uspijevam. I zato i nastavlja ovako da gusi. Pozelim da je sve ovo samo kosmar. Ali se ne budim iz njega." ... "Jucerasnji dan je bio lijep. Iako je poceo lose. Sa suzama i pisanjem. Odllukama o napustanju svega. Hvala Basti! Da nije bilo njega vjerovatno bi do kraja sagorio i odustao. Uslijedio je uspijesan dan. I pomalo sam se poceo pribojavati onoga sto ce me docekati kad dodjem kuci. Do sada nijedan dan nije bio u isto vrijeme dobar i na poslu i kod kuce. Zatekao sam ga u kuhinji, iako sam ocekivao da je vani sa sestrom. Crni kao Crni, razigrano je skakutao oko mene i iskoristio sam to kao osnovu da pokusam odrzati i dalje dobro raspolozenje. Jedna po jedna recenica, kratka pitanja bili su dovoljni da postepeno probijem njegovu sturost i rezervisanost. Dobio sam snage i nastavio dalje, nepokoleban ponekim odbijanjem. Zelio sam barem jedan normalan dan s njim. I dobio sam ga, na neki nacin. Vecerali smo zajedno ribu koju je pripremio. Popili po casu vina. Pustili da vrijeme tece. Onda je opet svako nastavio sa svojim obavezama. Prao sam sudje dok je on sjedio za racunarom, razmisljao sam o cinjenici da bi ranije bio pomalo ljubomoran i da bi razmisljao sta radi. Sada sam morao da budem jaci od toga. Nisam se okrenuo, nastavio sam sa pranjem sudja i zezanjem sa Crnim. I bilo je dobro tako. Otisao je da prosetaju dok sam ja nastavio da radim na svom zaostalom zadatku. Pricali smo jos pomalo kad se vratio, opusteno. Zaspao sam i ne znajuci kad je legao. I nije mi smetalo. Suze su mi u ocima dok ovo pisem. Zao mi je jer postajem svjestan cinjenice da bi bilo mozda bolje da smo se kasnije u zivotu upoznali. Da sam imao vise iskustva. Da imam spoznaju koju imam sada. Mozda bi manje gresaka pravio, a bilo ih je puno, jako puno i to znam. Kao sto znam da je preko mnogih presao. Na kraju ocigledno nije sve to moglo proci bez posljedica, iako sam ja u to naivno vjerovao. Valjda sam se vodio mislju da je ljubav dovoljna da se sve prevazidje. Sada znam da nije. Mislio sam da je tolerancija dovoljna. Jeste, ali treba jos. Povjerenja? Imao sam, ali ne dovoljno. Jer da sam imao, jucerasnji dan bi bio svakodnevnica. I bio bi jos savrseniji jer bi bio upotpunjen mogucnoscu da mu pred spavanje pridjem dok sjedi za racunarom, spustim ruke na ramena, osjetim njegov miris, bliskost, toplinu, da ga na kraju poljubim u kosu i pozelim laku noc. Ali sad je kasno I zato mi je zao..." ... "Zasto neke stvari moraju da mi budu toliko otezane? Snovi. Doslovno me proganjaju zadnjih noci. I ono sto je najgore da su slika stvarnosti, toliko realni da je nakon njih moje razocarenje jos vece i praznina jos nepodnosljivija nego sto je bila prije sna. Danas je bilo posebno tesko se dignuti iz kreveta. Kao i zadnje 4 noci – sanjao sam ga. Sve je bilo tako stvarno. On, ja, nas krevet, mrak. Sve poznato. I njegov glas koji mi je tiho probijao tisinu: "... znam da znas da mi je do tebe stalo..." Osjetio sam srecu, okrenuo se da ga pogledam i nasmijem se. Vidio sam samo sliku koju vidim vec duze vrijeme. Njegovo lice,usne koje se ne mrdaju, zatvorene oci. Spava. A ja sam sve sanjao. U najljepsem trenutku sam se probudio, ljepotu trenutka ostavio u snu, a docekala me bolna java. I razocaranje je bilo jos vece. Zelim da ovakvi snovi prestanu. Pomirio sam se da ga vise nemam, iako nije lako. Ali zar zaista trebam toliko da dodatno patim, kao da me moja podsvijest namjerno dalje muci? Volim ga..." |
