Sretan & zaljubljen
29.01.2007., ponedjeljak
Ocekivanja
U zelji da zaobidjem razmisljanja o tome kako je ovaj svijet pun ljudi, koji uz zelju da izvuku maksimum iz svoje okoline takodjer zele da i daju minimum od sebe za tu okolinu, odlucujem da razmisljam i napisem ono sto ja ocekujem od svog okruzenja, sredine. Vec neko vrijeme mi se vrte neke misli po glavi i kao dobar slagvort za pisanje moze da bude slijedeci podatak: prije par dana sam gledao neku emisiju u kojoj je izmedju ostalog bila i reportaza o gay populaciji u mojoj drzavi (BiH) i izmedju svega recenog naveden je i slijedeci podatak – u cijeloj drzavi postoje samo tri (3) javno, medijski deklarisane gay osobe. Pri tome se ne misli na sve one koji su to priznali svojim najblizima, nego na ljude koji su na bilo koji nacin medijski bili eksponirani kroz zvoj rad, a koji su eto – gay. Porazavajuce? Populacija od skoro 4 miliona stanovnika – tri (3) javno deklarisane gay osobe? Koliko je to procentualno, 0,000......1% ? Nadam se da je ova drzava, u kojoj je toliko cesto najbitnije da ti zet ili snaha ne bude druge vjere, imala tu srecu da su i ovo troje deklarisanih predstavnici svih nasih kako to politicari vole reci „konstitutivnih“ naroda BiH. Drugo razmisljanje. Tako cesta tema – manifestacija zvana „pride“. Biti za, biti protiv, nemati stav. Uvijek neka podjela. U zadnje vrijeme sam sa par osoba razgovarao na ovu temu i uvijek se ponavlja jedan te isti scenario – ocekivanje da imas definisan stav o datoj temi. I kao pripadnik „te zajednice“ pri tome bi kao trebao imati skroz afirmativan stav. Jesam li normalan ako nisam tako ozracen entuzijazmom kada je ova tema u pitanju? Zasto nisam? Pa iz jednog jednostavno razloga, jednostavnog kada je u pitanju njegova definicija, ali ne i realizacija: Potpuno mi je svejedno da li ce moja sredina biti spremna da prihvati manifestacije koje nose taj naziv, „pride“. Od toga meni kao pojedincu nece biti nista mnogo ni bolje, ni gore. Mozda grijesim, ali je moje shvatanje tako. Ono sto ja ocekujem od svoje sredine, mozda naivno, je da ona prihvati mene kao pojedinca. Mnogo mi je bitnije da se ne osjecam uspaniceno jer sam nerazmisljajuci dok smo cekali na kasi da platimo kupljeno voljenoj osobi onako zaigrano i vjerovatno sa zaljubljenim pogledom u ocima ovlas prosao prstima kroz kosu. Jer sam to jednostavno u tom trenutku osjetio da zelim i trebam. Zelim da u tom trenutku ne moram da razmisljam da li je neko to vidio, razumio sve i imao potrebu da mi svojim mozda vulgarnim nacinom komunikacije da do znanja da me osudjuje. Zelim… zelim… zelim da i u svom okruzenju mogu slobodno da se sa svojom voljenom osobom vozim u vozu, da sjedim i gledam kroz prozor dok osjetim da je on pored mene. Kad pozelim da pustim da se moja ruka izgubi u njegovoj - to zaista i ucinim. Da se pogledamo, nasmijemo i opet utonemo svako u svoje misli. I da mi pri tome bude potpuno svejedno sta neko drugi ko sjedi sa druge strane misli o tome. Zelim da su i u mom gradu lokali, kafici, restorani, kina mjesta gdje cu mirno i bez razmisljanja da sjedim sa osobom koja mi je najbitnija u mom zivotu, momkom koji mi je i prijatelj… i ljubavnik…. i da bezbrizno razgovaramo, pijemo pice, veceramo. Kao malo dijete sam se smijao sam sebi prilikom naseg prvog izlaska u caffe deklarisan kao „friendly“. Zasto? Pa iz jednostavnog razloga – prvi put sam bio toliko opusten u javnosti da sam sa zakasnjenjem od par minuta shvatio da se moja ruka bez razmisljanja izgubila pod nogavicom njegovih pantalona i nasla svoje mjesto negdje tik iznad ruba njegove carape… Ni na trenutak nas razgovor nije posustao, nasi pogledu nisu skrenuli, nasa razmisljanja otisla gdje ne treba… samo je moja ruka bila tamo gdje je moja podsvjest zeljela da ona bude… Jesu li ti ljudi „vani“ nesto pametniji, tolerantniji od nas? Da, definitivno nisam za te manifestacije. Ne zelim i nemam potrebu da moja sexualnost bude pokretac za nesto gdje ce se trebati dokazivati koliko razmisljanje pojedinaca moze biti dovoljan pokretac za mase. Mislim sa smo barem mi sa ovog podneblja dovoljno osjetili dokle nas masovna histerija i generalizacija mogu dovesti. Ne zelim da neko moj osjecaj ljubavi i voljenja koristi kao objekat za ispitivanje limita, granica i tolerancije drustva! Zelim samo da zivim. Da volim i budem voljen. Da imam ono sto vec imam i da uzivam u tome. A za to sve ce znati oni kojima ce moja licna sreca biti dovoljna da i sami osjete neku vrstu srece. |
