Sretan & zaljubljen
29.08.2006., utorak
Za ili protiv? Ili potpuno svejedno?
  Nisam ni sam siguran kako početi datu temu. Malo su mi misli pomiješane, za - protiv. Možda je najbolje da prepustim svakome da na osnovu slika skonta šta je misao koja mi se uvrtila zadnjih dana u glavu. Roditeljstvo gdje su oba roditelja istog (s)pola. Odakle uopšte ovo kao okupacija? U subotu sam imao dogovor u gradu i kako sam po svom običaju ranije krenuo iz stana odlučio sam prošetati par stanica umjesto da ulazim u zagušljivi gradski prevoz. I tako, prolazeći primjetih nešto što bi možda bilo uobičajeno. Dva muškarca sjedila su na obližnjoj klupi, ispred jednog su stojala dječija kolica dok je klinka od nekih 2 godine nestašno pokušavala da trči po travnjaku. Njih dvojica su je samo posmatrali. U jednom trenutku su se okrenuli jedan prema drugome, osmijeh, ni riječi, i nastavili da prate klinku. Produžio sam dalje, ali mi je slika ostala u glavi. Slika sretnih ljudi. Moguće da sve to nema apsolutne veze sa onim što se meni kasnije vrtilo po glavi, ali eto, bilo je pokretač. Imaju li ljudi koji žive u vezi sa partnerima istog (s)pola pravo da imaju djecu? Da budem iskren, nisam baš ubijeđen u tezu da je to ok. Na jednu stranu sloboda da svako bira skim će živjeti, ali je sa svim nešto drugo odlučivati o sudbini treće osobe, u ovom slučaju ta treća osoba je dijete. Neki će reći da je najbitnija ljubav koju dijete dobija, da ima funkcionalnu porodice u kojoj ima dvije osobe koje brinu o njemu etc etc. Da, sve je to u nekoj mjeri tačno. Dijete dobija ljubav. Ali se postavlja pitanje šta će biti kada ono dođe u godine kada postaje svjesno svoje okoline, razlike u porodicama, mame i tate kao dijela porodice. Jedan dio djece će vjerovatno se kao mala privići i spoznati da je njegova porodica na neki način drugačija. I ta djeca nisu problem. Ali šta je sa onima koji se neće moći pomiriti sa zadirkivanjem okoline? Sa djecom koja će radi toga nositi izvjesne traume i dolaziti u sukob sa istim tim roditeljima? Hoće li onda ljubav prerasti u mržnju? Pada li tada u vodu ono razmišljanje da je najbitnije da je dijete sretno? Ne znam, nisam siguran koji je moj stav na cijelu ovu temu. Mislim da sam u suštini više protiv nego za. Zbog djeteta. Jer, koliko god nešto izgledalo idealno – ništa nije vječno. I ako već dijete treba da živi u nekoj porodici onda mu treba pokušati barem od početka stvoriti uslove koji će mu donekle olakšati život. Roditeljstvo ispospolnih partnera mislim da tome pak neće doprinijeti. Već u startu mu se stavlja određena vjerovatnoća da bude obilježen kroz cijeli život. Da li će se ono znati nositi stim? Vaše mišljenje? |
