MOKOŠIĆKI USTAŠKI POKRET
01.04.2006., subota
Bitka za Šujicu, Livno i Tomislavgrad, III., M. Marković, Povijest Crne legije
|
5. Tito je uz znacajne mjere opreza i borbeno djelovanje partizanskih jedinica na sirem prostoru, pripremio napad na Livno 29. srpnja 1942. Medjutim, ustaski pukovnici Simic i Francetic nisu mirno promatrali pripreme. Dan prije pocetka partizanskog napada u Livno i simuliranje napada na Kupres, u zoru 28. srpnja iz Kupresa je cestom prema Sujici i Tomislavgradu krenula nepotpuna bojna Crne Legije pod zapovjednistvom bojnika Rafaela Bobana. Jedan bataljun Sandzacke brigade pokusao ih je zustaviti u Malovanu, ali ih je Crna Legija razbila. Istodobno je ostatak bojne Crne Legije, kao pobocno osiguranje, razbio drugi bataljun Sandzacke brigade u Rilicu i napredovao u pravcu Sujice. Dok su trajale borbe u Donjem Malovanu, u pomoc partizanima pristigla su jos dva bataljuna Sandzacke brigade, ali ni njihov pokusaj da zaustave napredovanje Crne Legije nije uspio. Crnci su bili zagrijani za svoju zadacu. Jedna bojna Crne Legije za samo nekoliko sati razbila je cetiri partizanskih bataljuna i prije podne 28. srpnja usli su u Sujicu. Osvojivsi Sujicu pukovnik Simic i bojnik Boban postavili su crtu obrane. Osokoljen velikim uspjehom Simic je u Tomislavgrad poslao tek vod ustasa i tri tankete. Na podrucju Duvanjskog polja bila je rasporedjena Prva proleterska brigada, najbrojnija i borbeno najsposobnija partizanska postrojba. Kad su obavjesteni da je Crna Legija razbila III. sandzacku brigadu i istjerala je iz Sujice, Tito im je zapovjedio da pozure u pomoc Sandzaklijama i otjeraju Ustase u Kupres. Cetiri bataljuna I. proleterske bili su u zasjedi ustasama Crne Legije u selu Mokronoge, 5 kilometara udaljenom od Tomislavgrada. U onodobnim novinama ostat se zapisano kako je ustasko pjesastvo poiskakalo iz kamiona i prihvatilo borbu, a tankete su, probivsi partizanske redove, produzile do Tomislavgrada. Pred ulaz u grad docekala su ih dva bataljuna I. proleterske brigade, ali su se razbjezali pred naletom ustasa. Napustili su grad i pobjegli u sume. U popodnevnim satima 28. srpnja 1942. Tomislavgrad je ponovo bio u rukama ustasa. Oko 1000 partizanskih boraca pobjeglo je u sume pred nepodpunim vodom Ustasa ostavisi i gorski top od 65 mm. U Tomislavgradu je zapaljena i komora I. proleterske. Davor Marijan u knjizi 'Borbe za Kupres 1942.'' ce zapisati da je to bio najsramotniji poraz I. proleterske i jedan najsramotniji dan njenog ratnog puta''. Vod pjesastva i tek tankete Crne Legije rastjeralo je gotovo kompletnu I. proletersku brigadu. Zapovjednistvo I. proleterske, da bi opravdalo sramotan poraz, Tita je izvjestilo da ih je napala jaka skupina od 1500 ustasa i domobrana, nekoliko topova i tenkova. Informacija je bila i posljedica panike koja je zahvatila partizanske borce. Nisu poznati podaci o broju poginulih i ranjenih na partizanskoj strani. Ustase su izgubili tri vojnika i imali 14 ranjenih. Istodobno s oslobodjenjem Tomislavgrada i Sujice Ustase su iz Livna pokusale proboj preko Borove Glave prema Sujici i Kupresu, ali nisu uspjeli. Akciju je omeo i ustaski zrakoplov koji je umjesto partizanskih, greskom napao ustaske postrojbe na prolazu Borovoj Glavi. Pomoc iz pravca Sujice nije stigla jer Francetic i Simic nisu imali slobodnih postrojbi za tu akciju. Ustase iz Livna morali su vratiti u grad. 6. O boravku Crne Legije u Tomislavgradu ''Nova Hrvatska'' je donijela zapis ratnog reportera (vojnika koji se potpisivao RUF) iz kojeg saznajemo neke pojedinosti vezane za taj grad. Novinar ''Nove Hrvatske'' pise: Tisuce pjesama sljepaca guslara govori nam o tisucama borba i pobjeda hrvatskih junaka iz svih nasih zemalja i iz svih vremena hrvatske povijesti. Cak i kad nisu posve istinite, iza tih pjesama skriva se krvavo zbivanje, kriju se najmukotrpnija stradanja i velicanstvena mucenistva. Pjevaci pjevaju o sadasnjim dogadjajima. To je sigurno jamstvo da su danasnja zbivanja samo sljed slavne Hrvatske povijesti, samo novi korak naprijed k pobjedi, k sreci, k slavi. Borbu pukovnika Francetica i njegove ''Crne Legije'' opjevala je narodna pjesma. Legende se pricaju o njegovom junastvu. Vec danas, dok su svjezi tragovi njegovih djela, njegovih pobjeda. Bili smo s pukovnikom u Tomislavgradu. Grad se zvao Duvno i to mu je poznatiji naziv. Jos prije imao je ime Zupanjac. To mi je bilo, cini mi se, treci put, sto sam u Tomislavgradu. Prvi put u kolovozu, a onda pocetkom rujna, dva dana iz Male Gospe. Dosli smo iz Sujice. Pjeske. Duboka uvala rijecice Sujice bogate pastrvom, drzi se uz cestu. Brijegovi su goli, jedva s nesto malo sikare. Idemo cestom. Satnija ''Crnci''. Cestom idu topovi iz pricuvne satnije, komora i zalaznica. Kao da kraljevska svita dolazi u Duvno. Ima nas Hrvata odasvud, s obala Jadrana, iz zaselnika nedaleko Drine i podno Romanije. Iz ponosnog Sarajeva, iz krsnog juga, toplog Imotskog, pitomih Zagorskih brega uz Sutlu, s brze Drave, plodnih ravnica iz porjecja Lonje i obale Une iz Zagreba. Svi smo sad samo jedno, Hrvati i Ustase, a kad treba svi samo jednaki junaci, jednaki borci za red i mir i nasoj maloj drzavi. Satnije su se pravilno razvile, topovi su postavljeni, pukovnik Simic, koji se s pljackasima i odmetnicima razgoni vec od godinu dana, dize se: - Idemo ravno u Duvno! Spustamo se pravo u Mokronoge. Momci traze vodu. Seljaci je rado daju, iako do nje ima daleko. Svoji daju svojima. Neki seljak nam prica: - Dosli mi partizani u kucu i govorili: ''mi smo narodnaoslobodilacka vojska, mi cemo vas osloboditi. Mi smo za narod. Mi ne pljackamio." I prespavali kod mene. Ujutro, kad su odlazili, na oprostaju su mi rekli: ''Doci cemo vas osloboditi. Mi nismo pljackasi.''To rece, uz pusku, ode u stalu i otjera dva moja vola. Drugi se vratio u kucu, uzeo mi jedne dobre opanke i nesto robe. Takvi su oni. U oci ti govore da nisu pljackasi, a pred tobom odnesose sve sto zele.''Cesta nas vodi u ravno Duvno i ne zaustavljamo se. Pljackasi su pobjegli pred nama. Ljudi nas docekaju svi sretni. Nude nam cigarete, mliko, rakiju, sto zelimo. - Hvala Bogu sto ste dosli! Dijelimo srecu s pukom koji oslobodismo. Osjecamo radost i ponos. Na ulicama Duvna malo sam zastao. Naprijed je pojurilo pedesetek momaka da dopre u Kologaj. Mozda jos zateknu bandite. Dvadesetak koraka preda mnom ide bojnik Sudar, vidim da je stao. Neka starica ga grli. Cujem tiho jecanje. Jecanje srece. - Hvala Bogu, sinko, da ste dosli...."7. Mislim, mozda mu je to majka. Pitam zasto ga grli? Nista. Sretna je, sretna sto je dosla Hrvatska vojska i sto su otjerali partizane. Mjesec dana kasnije opet sam u Duvnu. Nasli smo pusto mjesto. Ono malo ljudi sto je ostalo pod pljackaskim naseljem zivjelo je u strahu. Sad je sve zivo, zivot se odvija redovito. Vec mjesec dana ovdje su ''Crnci''. Sestorica su se vec i ozenili. "Crna Legija'' zivi ovdje svojim zivotom. Jedva smo prosli kroz koje mjesto, a da nismo slavili koji pir. U Duvnu je i pukovnik Francetic. Povest ce svoje ''Crnce'' i Krajisku bojnu ''Zutih''u borbu. "Crnci" drhcu od radosti. Njihov pukovnik je opet uz njih. Borit ce se s njima. U Tomislavgrad je dosao zrakoplovom. S Mijom i Sreckom, dvojicom poznatih boraca protiv partizana. (rijec je o Miji Abidzicu, pilotu NDH koji je Viteza Francetica vozio i prigodom nesretnog pada kod Slunja. Prezivio je zarobljenje. Nepoznato je kako je zavrsio. Srecko o kome je rijec je Srecko Rubic, pilot NDH iz Tomislavgrada, vrlo istaknut u mnogim bitkama, vozio je Juru Francetica;op.a.). Srecko je rodom iz Tomislavgrada. Njegovom starom ocu partizani su sve opljackali. Iz tora su odveli posljednje ovce. Jos su se grozili staromu: - Pisi ti svom sinu Srecku da nas prestane bombandirati! Inace cemo tebe ubiti. Stari se nije plasio: - Ubijte vi samo mene. Moj Srecko ce me vec osvetiti.'' |
