subota, 18.02.2017.
Stižu me sjećanja...
- Imam jedno malo iznenađenje za tebe. Vidimo se danas navećer?
Bila je subota popodne. Išli smo na šetnju "bašćom".
Bašća je stari dio grada. To su nekadašnji bedemi grada, sada služe za razna događanja i festivale.
Okruženi zelenilom, koje se prostire na mjestu nekadašnjeg kanala s vodom koji je štitio grad od napada, koračamo polako, držeći se za ruke.Odjedno me povuće za ruku i ubrza: - Dođi, idemo gore.
Na vrhu zemljanog bedema, podno nas pogled je prekrasan. Nije previše visoko, ali je osjećaj sjajan. Nekako je romantično.
Nebo je pomalo tonulo u san, a ulična rasvjeta osvjetlava cestu koja se pružala podno bedema, na završetku livade.
Gurne ruku u džep i iz njega izvadi malenu žutu kutijicu.
- Ovo je za tebe - reće otvarajući kutijicu.
Unutar kutije bile su zlatne naušnice, malene ribice.
- Prekrasne su - odgovorila sam i zagrlila ga čvrsto - Hvala ti. - šapnula na uho. - Hvala ti i za naušnice i to što si uz mene.
To večer mi je ostalo u posebno dragom sjećanju. Od toga dana mogu reći da je naša veza dobila smisao. Da je to bilo to.
Naušnice su uspomena na taj dan. Nešto što me sjeti na sam naš početak.
Nisam osoba koja pati na skupe poklone. Ali ovaj ću zadržati.
Oznake: poklon
- 08:14 -