subota, 11.02.2017.
Dan je pri kraju. Hodamo do moje kuće. Nemamo nekih tema za razgovor. Hodam pomalo, pognute glave i razmišljam. C. me ispituje kako sam? Kako sam provela dan? U nadi da će s time potaknuti razgovor. Ali ja nisam bila u potpunosti s njim nego mi je nešro drugo zaokupljalo misli. Poruke.
Dopisivala sam se s drugim. Upočetku su to bile poruke tipa dobro jutro, kako si, laku noć... A kasnije se pretvorilo u nešto više. Znala sam čekati satima da mi se javi. I kada bi mi doša neka poruka mislila sam da je on. I s nestrpljenjem uzimala mobitel kako bi što prije mu odgovorila.
Kako je to počelo?
Našao me putem facebooka? Slučajno? Možda... Više vjerujem da je to sudbina.
Bezazleni zahtjev za prijateljstvo pretvorio se u nešto više.
Nisam ga odprije poznavala. Bio je stariji od mene i nismo se kretali u istom društvu. Bio je enigma. Razmjenjivali smo poruke, prepričavali si kako smo proveli dan, brige i probleme. Znao je da imam momka. Rekla sam. Ali nije mu bilo previše bitno.
U to isto vrijeme imala sam probleme kod kuće.
Kao djete rastavljenih roditelja našla sam se jednoj jako šakljivoj situaciji.
Očuh, kod kojeg sam živjela sa majkom, me je tjerao van iz kuće.
Izbila je svađa.
- Navršila si 18 godina. Dosta sam te trpio i školovao. Gubi se van iz moje kuće. - vikao je divljačkim glasom.
Zbog čega svađa? Ne znam.
Danas znam. Nisam bila njegovo djete. Zvao me kopile. Srpsko djete. Jer mi je otac živio u mjestu gdje je većinom pravoslavno stanovništvo. Nije me volio od početka. Uvijek sam mu smetala. Bila sam višak. Uvjek je kritizirao sve moje postupke. Ništa nikad nije bilo dobro što bih ja napravila.
Pitate se gdje je bila moja majka? Stajala i gledala kako divljački viće na mene. Što mu je rekla? NIŠTA. Nije ispustila glasa.
Nakon sto je otišao, suze su mi navrle na oći, bila sam jadna, bespomoćna. Trebala sam utjehu.
- A pusti ga, a znaš da je on takav. - moja vlastita majka nije stala u moju obranu. Niti se trudila mu protiviti. Baš ništa.
Sve dalje sve sam se više zatvarala u sebe.
Jedino kome sam se mogla povjeriti je bio on, tajanstveni dečko s kojim sam se dopisivala. On me je shvaćao. Bio je tu uz mene.
Te večeri kada sam se vratila kući došla mi je poruka:
- Kak si? Kaj radiš? Idemo na pijaču da se napokon upoznamo kak treba?
Htjela sam ga upoznati, ali opet sto ću reći C.? Mora li baš sve znati? Pa to je samo običan izlazak s prijateljem.
- Idemo - kratko sam odgovorila.
Dogovorili smo se da se nađemo poslije 10 navećer, jer ne može prije ima još nekih obaveza. A meni je odgovaralo što kasnije da mogu C. poslati da sam umorana da idem spavati. Lagala sam. Zašto? Mislila sam da bi ga bezveze uzrujalo da idem s nekim prijateljem kojeg nikad nisam vidjela u živo na pijaču tako kasno. Odlučila sam prešutjeti izlazak.
Silazila sam niz ulicu, bilo je poprilično mračno. Na parkiralištu kod trgovine stajao je crni Golf baš kako je i rekao. Niko ne izlazi iz auta. Što sad? Kada sam prišla autu vidjela sam da netko sjedi u autu. Hrabro sam primila kvaku i otvorila vrata.
- Bok - izustila sam i sjela na suvozačevo mjesto.
- Bok - reče on i upali auto - Kuda idemo? - upita me
- Ne znam. Vozi bilo gdje.
- 10:09 -
