utorak, 25.03.2008.
Počinje priča mog života ....
Stigli smo u centar i tamo smo razgovarali sa socijalnom radnicom i psihologicom koje su nam rekle kako se mali frajer zove , gdje je rođen , kada je rođen(to smo znali)podaci o roditeljima ....
Kada smo saznali ono što smo po njima trebali znati (u međuvremenu su upadale ravnateljica , psihologica , pravnica ...... svi su nas htjeli vidjeti i upoznati).
Došlo je vrijeme da krenemo vidjeti maloga , ja sam izjavila da što se nas tiče mi ne moramo ići gledati jer djetetov izgled nam nije bitan , no one su inzinstirale da ga upoznamo .Mi smo išli sa našim a one ispred nas sa službenim autom .Kako smo se zavlačili u selo i po žmigavcima (njihovim) kada sam shvatila da smo pred kućom viknula sam mužu: A da se mi još malo provozamo ??!!
On mi je odgovorio :Ajde ajde bit će sve u redu , ne boj se .
Izašli smo iz vozila u ušli u dvorište pa i u kuću .Odmah sam vidjela to malo stvorenjce kako stoji u kuhinji , prišli smo mu sa silnim vrećicama na koje se on raspametio i cijelo vrijeme dok smo bili tamo ih je nanašao sa sobom.Razgovor je bio jako ugodan , udomitelji su jedni divni i prekrasni ljudi sa velikim srcem kojima je jako teško što će mali otići a isto toliko koliko im je teško , toliko im je i drago jer su vidjeli da smo jako dobri s djecom .U početku nas je škicao preko vrećica , malo jednog malo drugog .Po njegovom ponašanju sam odmah uvidjela da je jako sramežljiv ali da je ipak malo slobodniji sa muškima jer je nakon samo 45 minuta zvao mog supruga da mu pokaže sobu i tamo
su se i zadržali neko vrijeme .Kako sam vidjela da se mališa oslobađa upitala sam ga dali bi išao sa nama u grad na što je on bez razmišljanja odgovorio da da .Pitala sam udomiteljicu jel ga smijemo odvesti i na koliko vremenski rekla je da uopće nema problema i da možemo biti s njim koliko god
mi to želimo .Malac se spremio u roku odmah i dok ga je umivala u kupaonici čuli smo ga kada joj je rekao da se požuri jer on ne može čekati 20 dana .Otišli smo u grad pojeli kolače , pa sladoled , šetali se otišli u dućan kupili loptu , balone (koje navodno obožava).I kada smo se vratili doma(kod udomiteljice) moj suprug i on su igrali nogomet pa sigurno jedno sat vremena .Kada smo krenuli doma izljubio nas je i pitao hoćemo li brzo opet doći , na što smo mi odgovorili da naravno da hoćemo , i da ćemo ga svaki dan zvati telefonom .
Eto tako nam je završio naš prvi posjet , danas smo javili centru da i dalje stojimo kod svoje odluke i sada smo u fazi skupljanja papira i kada skupimo sve papire onda idemo u centar da napišemo zamolbu za posvajanje (sudu), a malog ćemo u međuvremenu viđati i to vam je moje ženske to .
A da vam ne pričam da jedva gledam i da nisam cijeluuuuuuuuuuuuuuuuu noć oka sklopila , većsam cijelo vrijeme vrtila film malo unazad malo unaprijed , pa sam sama sebi govorila daj odi spat kak buš sutra radila , ali nisam mogla misli su mi samo letile ..... i letile .........
- 10:43 -