...tako daleko,a tako blizu...
Ovih dana se osjećam tak čudno...zapravo me nitko ne shvaća kaj se tiče osjećaja,veza i sl...svi trebamo nekog kraj sebe,voljeti nekoga na onaj drugi način...pa tako ni ja nisam iznimka...trenutno uopće ni ne znam što osjećam,sve je pomiješano i ne znam odredit osjećaje...nekak zbunjeno...pretvaram se pred drugima da ne trebam nikog,da mi je dobro ovak,ali ne..dođu mi trenuci kad puknem,ne izdržim više,pa plačem...svi bi mi rekli da sam još mlada za takve stvari,da imam vremena..ali ja stvarno želim nekoga uz sebe,ko će me voljeti,čuvati,tješiti i biti samnom u veselim i tužnim trenucima...imam best frenda i frenidcu,ali to nije to...osjećaji su mi svi zbrkani,jer ne znam više šta osjećam...ima jedna osoba koju volim,ali mislim da više nije to to,to više nije ono od prije...je,stalo mi je do te osobe,ali je daleko,predaleko od mene..a osoba koja trenutno može bit kraj mene mi je jako draga,i mislim da bi moglo potrajati,ali ne mogu odrediti svoje osjećaje prema toj osobi jer još nisam rješila osjećaje prema onoj prvoj osobi...volim ga ja,i voljet ću ga kad se vidimo,ali mislim da to neće biti to...ne znam...sve mi je pomiješano...niti ne znam kaj hoću,kaj osjećam niti kaj bi je htjela da bude s te dvije osobe...užasno sam zbunjena kaj se osjećaja tiče i ne znam kaj da radim...jer se borim sama sa sobom...
katkad se čini da život nije pravedan,ali stvoreni smo da bi grješili,opraštali,voljeli i
bili voljeni...kažu da se voli jedamput u životu;s tim se ne slažem,ali mislim da kad se jednom voli da drugi put neće biti isto,jer ništa opet ne može biti isto ko i prije...