To sam ja...
01.09.2011., četvrtak
Moje slike
                                           |
- 02:10 - Komentari (19) - Isprintaj - #
  Samoća Samoća je poput kise, U veceri iz mora se dize, Iz ravnica pustih I dalekih stize, Ide u nebo, gdje je uvijek ima. I tek sa neba pada po gradovima. Pada prije neg svijetlost je izasla, kad ulice se okrecu spram zore, I kad se tijela sto nisu nista nasla, Razocarano dijele puna mora, I kada ljudi sto od mrznje gore, U postelji jednoj moraju da noće. Tad dolaze valovi samoće…  Čežnja Danas ću ti dati, kada veće padne, u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća, u čistoti duše moje, nekad jadne, čitavu bujicu proljetnog cvijeća... U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje srce, sumrak stvoren da se dugo sanja. Na oknima svjetlim zablještat će boje, u taj svježi trenut prvog saznanja... Sve će biti ljepše, sve draže i više, noć koja se spušta, svijet što mirno spava, dugo, mrtvo polje na kome miriše kržljava i rijetka na busenju trava... I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami... Proliće se tada, kao bujne kiše, stidljivi šapat u blaženoj tami, i riječi iz kojih proljeće miriše... Vesna Parun  Ti ne voliš i ne žališ mene Ti ne voliš i ne žališ mene, nisam više mio srcu tvom? Gledajuć u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smiješak ti je mio, ti si mlada, riječi moje ni nježne, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamtiš? Koje zube? Prošli su k'o sjena kraj tvog tijela ne srevši se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjediš na nogama mojim. Oči su ti poluzatvorene i ti sanjaš o drugome nekom, al' ljubav prošla je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne želi, plahovita bješe ljubav vruća- i k'o što smo slučajno se sreli, rastanak će biti bez ganuća. Ti ćeš proći putem pored mene da prokockaš sve te tužne zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one što ne gore. I kad s drugim budeš jedne noći u ljubavi, stojeći na cesti, možda i ja onuda ću proći i ponovo mi ćemo se sresti. Okrenuvši drugom bliže pleći ti ćeš glavom kimnuti mi lako. "Dobro veče" tiho ćeš mi reći. "Dobro veče, miss" i ja ću tako. I ništa nam srca neće ganut, duše bit će smirene posvema- tko izgori, taj ne može planut, tko ljubljaše, taj ljubavi nema. Jesenjenin   Pjesma mrtvog pjesnika Moj, prijatelju mene više nema, Al nisam samo zemlja, samo trava, Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, Samo je dio mene koji spava. I ko je čita u život je budi. Probudi me, i bit ću tvoja java. Ja nemam više proljeća i ljeta, Jeseni nemam, niti zima. Siroti mrtvac ja sam, koji u se Ništa od svijeta ne može da prima. I što od svijetlog osta mi života, U zagrljaju ostalo je rima. Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh) U stihove. U mraku sam ih kovo, Al zatvoriš li za njih svoje srce, Oni su samo sjen i mrtvo slovo. Otvori ga, i ja ću u te prijeći Ko bujna rijeka u korito novo. Još koji časak htio bih da živim U grudima ti. Sve svoje ljepote Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove, Sve što mi vrijeme nemilosno ote, Sve zanose, sve ljubavi, sve nade, Sve uspomene -- o mrtvi živote! Povrati me u moje stare dane! Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati Sve čeg se takne. Ja topline hoću I obzorja, moj druže nepoznati. I zanosa! i zvijezda kojih nema U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati. Ko oko svjetla leptirice noćne Oko života tužaljke mi kruže. Pomozi mi da dignem svoje vjeđe, Da ruke mi se u čeznuću pruže. Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit, I biti ljubljen, moj neznani druže! Sav život moj u tvojoj sad je ruci. Probudi me! Proživjet ćemo oba Sve moje stihom zadržane sate, Sve sačuvane sne iz davnog doba. Pred vratima života ja sam prosjak. Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!  Molitva za moju voljenu Cuvaj mi, Boze, jedino moje Nevolji ne daj da srce joj slama Obasjaj je Svjetlom Ljubavi svoje Mene nek' pokrije njezina tama Cuvaj mi, Boze, Ti moje zlato Cuvaj je, Mocni, od svakoga zla Neka joj radost u ocima blista A sve njene boli preuzimam ja Cuvaj je, Boze, k'o andjele svoje U ime tvog Sina sto umre na krizu! Skini joj svaki teret sa ledja Po mojima nek' se udarci nizu! Treba li, Boze, spreman sam mrijeti Cuj me u ime Ljubavi Tvoje! Dajem sve dane svoga zivota Za radostan osmjeh ljubavi moje Podari joj, Boze, svu radost i srecu Podari joj, Boze, svoj oprost i spas! Ljubavlju njeno ispuni srce Kojom je Sin Tvoj ljubio nas Dostojan nisam ni da Te molim Al' Ljubav me silna na molitvu tjera Vidis mi srce i znas da je volim U Milost je tvoju cvrsta mi vjera Gorusice zrno vec odavno klija Postade cvrsto i veliko drvo Jednog cu dana spasit se i ja Al' prije toga, nju spasi prvo. Damir Maras  Noću Noću, dok ti spavaš, moje srce bdije nad tobom. Tebi se ništa, ništa ne smije dogoditi. Toliko, toliko te volim. Jedino, jedino s tobom mogao bih plakati. Mogao bih se smijati. Opraštati i razumjeti. Vjeruj mi. Toliko,toliko te volim. Od juče tek si tu i o tebi malo znam. Ali mogu život svoj da ti dam. Uz mene nađi mir, nikad sumnju,nikad bol. Moja ljubav bit će zalog za to. Mila, poklanjam ti svaki dan svog života. Kada se moj san ostvari i ti ćeš kao i ja biti sretna. Toliko, toliko te ljubim.  Noćas bih mogao napisati Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama, trepere modre zvijezde u daljini." Noćni vjetar kruži nebom i pjeva. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela. U noćima kao ova bila je u mom naručju. Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba. Voljela me, a ponekad i ja sam je volio. Kako da ne volim njene velike nepomične oči. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio. Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje. I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak. Nije važno što je ljubav moja ne sačuva. Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me. To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini. Duša je moja nesretna što ju je izgubila. Kao da je želi približiti, moj pogled je traži. Srce je moje traži, a ona nije uza me. Ista noć u bijelo odijeva ista stabla. Ni mi, od nekada, nismo više isti. Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio! Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho. Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova. Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči. Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim? Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug. I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju, duša je moja nesretna što ju je izgubila. Iako je to posljednja bol koju ni zadaje i posljednji stihovi koje za nju pišem. Pablo Neruda  Povratak Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Pa ako i duša u tom trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci. Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tom trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci. Dobriša Cesarić  Čekaj me Čekaj me, i ja ću doći, samo me čekaj dugo. Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom. Čekaj me i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše, čekaj i kada druge nitko ne bude čekao više. Čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka. Čekaj me, i ja ću sigurno doći. Ne slušaj kad ti kažu kako je vrijeme da se zaboraviš i da te nade lažu. Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim, neka se tako umore čekati i svi drugovi moji, i gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta. Čekaj i nemoj sjesti s njima, i nemoj piti ništa. Čekaj me, i ja ću sigurno doći, sve smrti me ubit neće. Nek rekne tko me čekao nije: Taj je imao sreće! Tko čekati ne zna, taj neće shvatit, niti će znati drugi da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim. Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu- naprosto, ti si čekati znala kao nitko na svijetu. Konstantin Simonov  Dušo moja Dušo moja, i kada krenem tako bih rado da se vratim. Ti ne znaš da je pola mene ostalo s tobom da te prati, Ostalo s tobom da te ljubi dok budeš sama i bude zima, jer ja sam onaj koji gubi i prije nego išta ima. Dušo moja, ja ne znam više koliko dugo mrtav stojim dok slušam kako liju kiše pod mračnim prozorima tvojim. Dušo moja, ti umorna si i bez tebe ti ležaj spremam. Na nekoj zvijezdi što se gasi ja tražim svjetlo koje nemam. Pod hladnim nebom, ispod granja stavit ćeš glavu na moje grudi. I ja sam onaj koji sanja i zato neću da te budim. Dušo moja, ko kaplja vode i ti se topiš na mom dlanu, jer s tobom dođe i bez tebe ode stotinu dana u jednom danu. Zvonimir Golob  Poljubac Znaš šta hoću? Poljubac...da, poljubac ali ne običan... Hoću poljubac koji neće dodirnuti moje usne prste...kožu... koji neće izazvati vrelinu mojih obraza koja ce proći kada se odmakneš od mene... Hoću poljubac od kojeg ću da drhtim danima...godinama... poljubac koji ću nositi stalno sa sobom gdje god bila i kuda god pošla... Hoću poljubac, ne tvojih usana, vec tvoje duše... Da duša tvoja dotakne dušu moju poljupcem istovremeno i lakim i vrelim i mirnim i strasnim i tihim i glasnim... Da tu ostane topao...snažan... poput pečata i nijemog zavjeta... Poljubi me...poljupcem što prijanja na dušu kao što zvijezde prijanjaju na nebeski svod, kao što noć upija dan, poljupcem u kojem po taktu vremena svoj tango igraju java i san... Da...poljubac hoću... ali ne običan...ne prolazan, hoću onaj što traje i kada tvoje usne šetaju usnama neke druge žene... kada odeš ulicama bez povratka u tom poljupcu povešćeš i dio mene i ljubeći tuđe lice tvoja duša ljubiće i dalje samo jednu...onu što dušu bez dodira dodiruje... Poljubi me...poljupcem sudbine.  HVALA PRIJATELJU NE TUGUJ ZA PROŠLIM, JER ŽIVOT TEČE. PROŠLOST SE NIKADA VRATITI NEĆE. ZA PJESMU JE ISTO: LJETO IL ZIMA, JER SVAKA PJESMA SVOJU RIMU IMA. BOL U SRCU, ZBOG RADOSTI, TUGE, SVAKI PUT TRAŽI NEKE PJESME DRUGE. NE PLAČI! NEMOJ! NEMOJ! JER RADOST I TUGA JE ŽIVOT I MOJ I TVOJ. ŽIVOT JE NEŠTO, KO TOČAK SREĆE, BEZ STANKE, STALNO SE OKREĆE...  PROĆI ĆE JEDNOM OVI DANI Proći će jednom ovi dani, mirna će pasti noć mi ćemo opet biti sami, nitko nam neće doć. Proći će jednom ova ljeta, sakrit nas hladan dan, otići s tobom na kraj svijeta jedini moj je san. Tko će mi tamo ruku dati da li to itko zna veliko sunce što će sjati tražimo ti i ja. Proći će jednom ove tuge zauvijek pokraj nas, večeri naše bit će duge, čudan me zove glas. Proći će jednom ove boli, nestati njihov trag, ali u srcu koje voli ostaje spomen drag. Tko će mi tamo ruku dati da li to itko zna veliko sunce što će sjati tražimo ti i ja. Proći će jednom ovi sati, k'o iznad krova dim, hoće li ljubav da se vrati s tobom il' možda s njim? Proći će jednom ove kiše, krenuti kasni vlak, slomljena grana što se njiše zadnji je pozdrav i znak. Tko će mi tamo ruku dati da li to itko zna veliko sunce što će sjati tražimo ti i ja. Proći će jednom ove zime, umorna bit ću tad, nitko mi neće znati ime, zavičaj niti grad. Proći će jednom ova jata, preletjet more i svod, taj što se topi slamku hvata, a druge odnosi brod. Tko će mi tamo ruku dati da li to itko zna veliko sunce što će sjati tražimo ti i ja. Proći će jednom ovi dani, mirna će pasti noć, mi ćemo opet biti sami, nitko nam neće doć. Proći će jednom ova ljeta, sakrit nas hladan dan, otići s tobom na kraj svijeta jedini moj je san. Tko će mi tamo ruku dati da li to itko zna veliko sunce što će sjati tražimo ti i ja. Željko Sabol  SVA SU MOJA PROLJEĆA U MENI Kada voliš, svijet ti je na dlanu i daljine na plovidbu zovu i sve riječi u jednu riječ stanu u snovima slutiš ljubav novu. Kada voliš, vode mirno teku i nebo je kao suza čisto, stare rane više nas ne peku i dana za danom ništa nije isto. I do srca vodi svaki trag kad ti priđe onaj tko je drag. Sva su moja proljeća u meni i kad dođu duge hladne kiše i kada prvo lišće zarumeni ja te volim svakog trena više. Sva su moja proljeća u meni kad se zima svome bliži kraju i kada prva grana zazeleni sva su moja proljeća u meni. Kada voliš, sjajnije su oči, toplije su, vrelije su usne, putnik nađe put u svakoj noći sretan kao dijete koje usne. I do srca vodi svaki trag kad ti priđe onaj tko je drag. Sva su moja proljeća u meni Željko Sabol  Noćas te tugujem Noćas te tugujem, najdraže moje, s nekim osjećajem daljine Jer nema nikoga ovdje kraj mene, i nitko da mi skine tu suzu sa obraza. Noćas te tugujem. A u istom smo gradu i iste brojimo minute. Samo što usne ne ljube i šute, samo što oči prosipaju sjaj U nekim drugim sobama, nekim drugim ljudima. Noćas te tugujem i skitam. Ne ljubim i pitam Što je tamo iza jutra, iza zagrebačke zime. Postoji li tamo još tvoje ime, kao što ti u meni postojiš I ova noć što miriše, po narančama s juga govori mi što je tuga. Nisi daleko. A čini mi se kao sto godina svjetlosti i tame, kao da se ljubav tamo topi, na plamenu svijeće. I tugujem te noćas… I tugujem… I tugujem… Ž. K.  UMRO SAM A TI MI OPROSTI Umro sam a ti mi oprosti što sam tako zureći zaboravio ruku da ti stisnem i poljubim te onako kako sam to uvijek činio odlazeći. Oprosti mi sto sam proljeće jedno zauvijek u sebi odnio ali sjeti se ostale su pjesme u desnoj ladici neuredno složene snaći ćeš se iz njih ljubav prosto izbija te pjesme to sam ti sad ja. Oprosti mi nije bilo vremena za opraštanje suviše smo se voljeli da bi mogli nešto drugo. Tako žureći nisam ni pomislio da ćeš biti tužna zbog svega i sad mi je žao zbog te praznine koja nas dijeli. Zbog toga sto će nas jednu vječnost zvijezde razdvajati i što neću moći usne da ti dodirnem. Željko Krznarić  Od kako te ne volim Vraca mi se okus kao poslije bolesti. Strah me kad se sjetim kuda me to moglo odvesti... Osmjeh mi se vraca. Neces me prepoznati. Kao na slobodi opet ucim jesti, hodati... Otkako te ne volim opet nocu kise moje... izgubljeni zvuci, boje... Ni sa kim ih ne dijelim. Otkako te ne volim neko mi iz vlaka mase... prazno mi je, ali lakse... Otkako te ne zelim. Pitao sam ljude: Kol'ko ce to trajati? Moze li se umrijeti? Hocu li se poslije kajati? Gnjavio sam ljude. Pravio sam paniku. Prejako je svjetlo... samo da se oci naviknu... Otkako te ne volim opet nocu kise moje izgubljeni zvuci, boje... Ni sa kim ih ne dijelim. Otkako te ne volim neko mi iz vlaka mase... Prazno mi je, ali lakse... Otkako te ne zelim. Otkako te ne volim. Arsen Dedic  BARBARA Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana prokisla, radosna, očarana, pod kiššom sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad brestom a ja sam te sreo u ulici Sijama smiješila si se, i ja sam se smiješio ti koju nisam poznavao, ti koja me nisi poznavala sjeti se sjeti se toga dana ne zaboravi neki čovjek je stajao u trijemu i viknuo tvoje ime, Barbara a ti si po kiši k njemu potrčala radosna, prokisla, očarana u njegov zagrljaj pala sjeti se toga Barbara, ne ljuti se što ti govorim ti ja kažem ti svima koje volim čak i onima koje sam jednom vidio ja kažem ti onima koji se vole čak i onima koje nisam upoznao. sjeti se Barbara i ne zaboravi tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom nad ovim gradom sretnim tu kišu iznad mora i iznad arsenalom tu kišu što je pala na brod iz Cezana oh, Barbara rat je je svinjarija velika i šta je sa sobom sada pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika a onaj koji te je grlio, zaljubljeno je li umro, nestao ili još uvijek živi oh, Barbara bez prestanka kiši nad Brestom jednako kao i tada ali to nije isto, i sve je srušeno to su porotne kiše, strašne i neutješne to nije oluja više od ognja, krvi i čelika to su naprosto oblaci što kao pseta crkavaju kao pseta što nestaju u mlazu vode nad brestom da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta od koga ništa ne osta. Barbara, Barbara Jacques Prévert  BALADA IZ PREDGRAĐA ....I lije na uglu petrolejska lampa Svjetlost crvenkastožutu Na debelo blato kraj staroga plota I dvije, tri cigle na putu. I uvijek ista sirotinja uđe U njezinu svjetlost iz mraka, I s licem na kojem su obično brige Pređe je u par koraka. A jedne večeri nekoga nema, A moro bi proć; I lampa gori, I gori u magli, I već je noć. I nema ga sutra, ni prekosutra ne, I vele da bolestan leži, I nema ga mjesec, I nema ga dva, I zima je već, I sniježi... A prolaze kao i dosada ljudi I maj već miriše--- A njega nema, i nema, i nema , I nema ga više I lije na uglu petrolejska lampa Svjetlost crvenkastožutu Na debelo blato kraj staroga plota I dvije, tri cigle na putu. Dobriša Cesarić  To može samo žena koja ljubi To moze samo žena koja ljubi tražiti malo, poklanjati sve. Dani su teški, zagrljaju grubi a ona ko nekad vjeruje u sne. Vjerna i tiha zna još da čeka kada i ne misle na nju. Prolaze dani, ne vraća se rijeka, a ona još uvijek stoji tu. To moze samo zena koja ljubi pružati njeznost i živjeti bez nje. Arsen Dedić  Ti dođi Ti dođi k meni u proljeće, Sa cvijetom budi, Ljepotom cvati kao cvijeće, Misao mi probudi. . . Ti zatim dođi k meni ljeti, sa klasjem putuj, Žetvenom pjesmom,što poljem leti, Misao mi obraduj. . . Ti dođi jesenas zlatnom šumom, Zvijezdu slijedi, U dalek kraj sa borovim šumom Misao mi povedi. . . Ti dođi k meni zimus zrakom, Sa suncem budi, I punom sjaja divnom bajkom Misao mi probudi. . . Prođi na koncu mojom humkom, Sa cvijetom hodi, Tu vitki javor milom rukom Darežljivo posadi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ti dođi! Janka Kupala  I u dobru i u zlu ja bez tebe ne mogu srce si mi taknula rukom bjelog andjela jedan zivot malo je da se srce napije uvijek zedno ljubavi dva zivota treba mi Sve te vise volim ja ljube moja volim za zivota dva vjero moja jedan zivot malo je za mene i za tebe I kad prodju radosti ove nase mladosti isto cu te voljeti kao danas ljubavi jedan zivot malo je da se srce napije uvijek zedno ljubavi dva zivota treba mi.....         |