Perth
Jedan od razloga zašto sam prorjedio pisanje na blogu je i moja posjeta jednoj prekrasnoj, dalekoj zemlji, Australiji.
Još i sada, nakon povratka fasciniran sam svime što sam vidio i doživio, a to je samo jedan mali, sićušni dio te velike, ogromne zemlje.
Vrlo teško, čak i nemoguće je predočiti tu različitost , osim ako to ne doživite osobno.
Rudnik zlata Kalgoorlie
Aboridžini, Australski domorodci (nemez slikanja bez dolara)
Osim što sam to doživljavao u svojoj obitelji, u sjećanje su mi se duboko usjekla sjećanja na odlazak naših ljudi u daleke zemlje, najčešće Australiju i Novi Zeland. Meni su kao djetetu to izgledali kao odlasci bez povratka, odlazak na neka nestvarna mjesta, slično bajkama. Ne mogu nikada zaboraviti čekanje autobusa koji će odvesti one koji su odabrani za taj put, okupljanje skoro cijelog zaseoka ispred Stare pošte, dolazak i odlazak "Paketaša" ili "Sarajevske", kukanje, plač... Neku čudnu misteriju još više su pojačavale priče, najčešće starih ljudi koji su tamo bili i vratili se (a takvi su bili rijetki), koji su sa sobom osim neobičnih stvari donijeli i neke neobične običaje.
Badnjak na Australski način (vani temperatura oko 40)
Ima i tamo sačura i komin (pokretni), ukusno kao i kod kuće u Kozici
Čudna sprava za pečenje janjaca, ali rezultat odličan
Poslije se u meni razvila neka tuga što i ja ne mogu otići na ta mjesta, imao sam osjećaj kao ona nisu stvarna i da su izmišljena. Sve to su pojačavala i očekivanja pisama, gledanje slika nekih ljudi za koje znate samo iz priča starijih. A tek najava telefonskih poziva u Pošti, očekivanja da telefon zazvoni, te da Jure poštar ili Boško zovu u govornicu! Tek kasnije počeli su češći dolasci, koji su mi se usjekli u sjećanje kao i odlasci. Opet su se okupljali svi u selu, započimale priče...
Hrvatski centar, mjesto okupljanja ljudi iz naših krajeva
Hrvatska crkva sv. Ane, Fremantle, Perth
Kada sam došao u priliku da odvojim slobodnog vremena, te uz sreću da mi u Australiji (Perth) žive braća, odlučio sam da odem u posjetu. Sada nakon povratka vidim kakvu sam sreću imao, odnosno šta bi propustio da nisam bio. Nitko i ništa vam ne može opisati taj doživljaj (pa tako ni ja), ako sami ne odete i ne doživite.
Divovsko drveće, sa šetnicom u krošnjama na 40 metara visine
Najviše od svega su me impresionirali ljudi, njihova neposrednost, jednostavnost i susretljivost. Nikome nije bitno kojim jezikom pričate, kako ste obučeni, odakleste, koliko novca imate, ništa od toga nije razlog da sa vama pričaju kao sa nekim sebi ravnim.
Nevjerojatno zanimanje za konjske trke i klađenje
Prekrasni vinogradi i vinarije uređeni kao da su iz filmova
Perth je grad u kojem se nalazi puno naših ljudi iz Kozice, a također iz cijele Vrgoračke krajine.
Nastojao sam viditi neke od njih, jer za više nije bilo vremena, za to ne bi bila dovoljna cijela godina, a kamo li mjesec dana koliko sam ja imao na raspolaganju.
Tomislav Maras, autor knjige Marasi iz Kozice, veliki zaljubljenik u Kozicu
U razgovoru sa njima primjetio sam koliko ih zanimaju sve pojedinosti, novosti, pitanja vezana za ovoga, za onoga...
Kod sviju njih primjetna je jedna velika nostalgija za Kozicom, velika želja da dođu u nju, ali postoji ono jedno veliko ali, a to je život, koji je najčešće u suprotnosti sa našim željama i koji je otišao nekim drugim smjerom, suprotnim od Kozice.
Branko Pavić, meni kao djetetu ostao u sjećanju kao "divlji" vozač svog motora i auta
(a tada ih u Kozici nije bilo puno)
Na ovaj način bi želio zahvaliti na gostoprimstvu, ali onom stvarnom, iskrenom onima koje sam susreo, a posebno Tomislavu Marasu, Branku Paviću, braći Branki i Dragi Rudežu, Mladenu Ravliću, Blažu i Borki Rudež, te svima onima koje na ovom mjestu nisam spomenuo.
Drago i Branko Rudež
Konji na farmi braće Rudež.
Sa svima njima sam imao prekrasne susrete, razgovore koji su mi pomogli da proširim svoja saznanja o Australiji, a posebno o našim ljudima u toj dalekoj zemlji.
Zvonko i Sveto Vuletić
Zahvaljujemo im i na danim donacijama udruzi "Moja Kozica", a za uređenje prostorija u prostorima "Gostionice" .
Kao prvim donatorima ovdje ću im nabrojati imena posebno, a sva imena naših donatora bit će objavljena i na posebnom linku "DONATORI" na ovom blogu. Također, nadam se da će se naći primjeren način da se imena svih donatora trajno istaknu i u prostorijama nakon što se urede onako kako je planirano.
Zbog svega toga posebna zahvala na donacijama:
- Maras Tomislavu
- Pavić Branku
- Vuletić Zvonki
- Vuletić Sveti.
Za ovaj put toliko o Australiji, uz nadu da će se javiti još netko sa sličnim iskustvom, sa svojim putopisom, ne samo iz Australije, već i sa nekog drugog mjesta.
Super post.
U rudniku Kalgoorlie mi je djed radio.
IA • 10.03.2010. u 20:56
Od danas kreće Portal grada Vrgorca na kojemu ćete pratiti najnovije vijesti iz Vrgorca, zemlje i svijeta. Prve vijesti su već objavljene: Mišo ramić napustio nebesko plave, Kamen temeljac za novu školu, SDP dobio novo rukovodstvo, Kamene kugle na autocesti, Moto klub Dvi kule našpravio party na Paklini.......
http://grad-vrgorac.net/
http://grad-vrgorac.net/ • 21.04.2010. u 11:17
< | veljača, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Selo Kozica je smješteno u kotlini između planina Biokovo, Šibenik i Sveti Mihovil, na zapadnom dijelu Vrgorske krajine, na nadmorskoj visini od cca 350 m.
Administrativno pripada gradu Vrgorcu, te Splitsko-dalmatinskoj županiji. Udaljeno je 15 km od Vrgorca, 27 km od Makarske, te 80 km od Splita. Kroz selo prolazi stara "Napoleonova cesta" (Split-Ploče), a odnedavno i auto-cesta (Zagreb-Ploče). Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Kozici je živjelo 109 stanovnika.
Prezimena u Kozici su:Alerić, Antunovići, Begovići, Bušelić, Caktaš, Glavaš, Jujnović, Katić, Kurtović, Lendić, Maras, Miočević, Okmažić, Pavić, Pejdo, Perkušić, Pucar, Ravlić, Rudež, Štulić, Vekić, Vranješ, Vuletić.
Naziv sela dolazi od umanjenice riječi koza. Da je ovo područje bilo naseljeno od prapovijesti svjedoče mnogobrojne gomile , kao i iskopana sjekira i koplje. Prvi put se naziv Kozica se spominje u Kreševskoj povelji iz 1434. godine. U istoj povelji se spominju i franjevci kao dušebrižnici, pa i po navedenom spada među najstarije župe na ovom području.
U selu se nalazi crkva sv. Ilije. Stara crkva se nalazila u groblju. Nova je zidana od 1765.-1785.
mojakozica@gmail.com
LINKOVI
Vrgorac
Vrgorac blog
Vrgoračka kronika
Veliki Prolog
Maras Australija
Rašćane
ENGLISH LANGUAGE
Blog on English language (click)
Statut udruge ''Moja Kozica''
Pristupnica
Članarine
Popis članova
Molimo sve koji imaju i žele da nam pošalju slike Kozice i njenih ljudi da to urade putem e-maila. Također mogu ih poslati poštom (uz obećanje da ćemo ih vratiti) kako bi ih prenjeli i objavili na ovom blogu. Adresu na koju možete poslati tražite e-mailom.