Selo Kozica

utorak, 20.01.2009.

Kozica prošlost ili sadašnjost

Odakle početi pisati o Kozici. Pisati o prošlosti ili sadašnjosti, pisati o onome što je bila ili o onome što je sada, pisati o onome što je imala ili o onome što nema? Pošto sam ja prvi koji nešto piše mislim da je najbolje da najprije pišem o onome što je danas, jer da bi mogao pisati o prošlosti moram imati dosta podataka, što nažalost za sada nemam. Jedini izvori o povjesnim podacima za sada su mi knjiga fra Vjeke Vrčića, te stranice bloga vrgorac.blog.hr. Nadam se da ću vremenom dobiti vrijedne podatke od onih koji budu svraćali na ovaj blog, bilo u obliku zanimljivosti, dokumenata, fotografija i sl. Sve to očekujem na e-mail, kako bi mogao postaviti na ovom mjestu. Isto tako očekujem prijedloge, kritike i sve drugo što bi pomoglo da ovaj blog bude ono što sam napisao u svom prvom postu.
A sada o Kozici danas. Vrlo je malo toga što u Kozici danas ima, što je ostalo. Statistika kaže da smo 2001. godine imali 109 stanovnika. Vrlo čudno. Pokušao sam prebrojiti sve one koji stalno žive u Kozici, znajući svakoga što bi mi rekli "u glavu", ali ne mogu doći ni do približne brojke (uzevši u obzir da je jedan dio nažalost umro). Teško da pređem i polovinu navedenog broja. Kao i uvijek statistika, blago rečeno, zna zavarati.
Danas Kozica ima samo zatvorena mjesta, zidove, nečega što je prije postojalo: Pošta (ostao poštanski broj 21274 i poštanski sandučić), Zadruga, Matični ured, Škola, Dom, Kino sala, Cestarska kuća. A bilo je toga i još, čega se ja ne mogu sjećati, ali znam po pričama: trgovine, gostionice, čitaonica, kažu i zlatara.
Jedino mjesto koje još uvijek barem malo živi (životari) je ono što smo mi naviknuli zvati "Gostiona". O njoj neću sada puno, već u posebnom postu, koji ona zaslužuje, kao posebnoj ideji za očuvanju onoga što nas veže sa prošlošću našeg mjesta.
Jedan od događaja koji će se dugo spominjati, a vezan je i za naše selo je otvaranje dionice auto puta . Otvoren je 22.12.2008. godine. Poslije njegovog prolaska ovim krajevima morat će se dopuniti i ona neizbježna rečenica (ja sam je već promjenio), koja je govorila da kroz Kozicu prolazi stara "Napoleonova cesta". Kako ovo samo lijepo zvuči, na jednom mjestu dvije velike ceste, koje se u Kozici i sijeku. Obje su, svaka u svoje vrijeme donijele nešto novo kroz krajeve kuda su prolazile, pa tako i Kozici.
A sada moje osobno razmišljanje, lokalno, sebično, idealističko: svaki puta kada dođem na vrh Osoja, a to je vrlo često, poželim da se vrati ona stara slika Kozice, koja se tečno spušta sa Mijovila i Šibenika, priko doline, pa opet uz Osoje. Ali sada toga više nema, kroz sredinu te slike, kao nekog uljeza netko je postavio neku bijelo-crnu crtu koja nikako da se uklopi u zeleno-sivi krajolik. Imam osjećaj kao onaj tko je upravo otkrio da mu je netko preko novog auta zašarao neku crtu.
Tješim se da je to samo privremeno, dok vrijeme ne učini svoje i oko se navikne na novo. Ali isto tako ne želim da zaboravim i onu staru sliku, pa je i to razlog da se slika "moje" Kozice nalazi na početku mog bloga.
Ovo je prilika i da ponovo pozovem sve one koji imaju stare slike Kozice, da mi se jave kako bi i njih mogli objaviti ovdje, da se neki posjete "Kozice kakva je nekad bila", te da je vide oni mlađi da bi znali kakva je bila.



Jajkuša, Zasik, Vinina




Vinina i Zasik




Juridžići (kod Đukine kuće)




Iza Umca




Štulići i Bori




Kupinovice

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv