. . .
ukrasti ću ti komadić sna
i pustiti ga da mi se otapa u ustima
dugo kao najfinija čokolada
i onu boru mrštilicu sa čela
staviti ću u svoj sunčani napitak
kojim ranom zorom pozdravljam dan
uzeti ću ti i nježne dodire
onaj pogled dječački pun žudnje
a da nećeš ni znati da ih čuvam
kao svraka kradljivica
čuvati ću ih u svome gnijezdu
savijenom na dnu srca, na vrhu oblaka
neću ti ukrasti srebrni pramen kose
jer u njega si ti mene upleo
u noćima punim mjesečine i smijeha
|