Evo jednog misaonog, ili kako moja profesorica to stručno kaže, refleksivnog posta o smislu života. Baš sam se takvim glupostima zamarao neki dan. Razmišljao sam o svakodnevnoj rutini našeg djevojačkog ili u ovom slučaju dječačkog života. Baš prije možda godinu dana ili čak pet slušao sam na televizoru, u dnevnom boravku (kod mene tipka 3), da budem precizniji, bilo je oko 19 sati i 43 minute o ljudskoj svakodnevici i općenito životu. U minuti sam si odvrtio svakidašnji film: probudim se; pazim da ne ustanem na lijevu nogu; ponovim gradivo, svejedno se nadajući da me neće pitati; oteturam do škole; da mi 4 iz šugavog odgovaranja; pojedem onaj silni slanac koji se neopravdano zove tako jer nema slanog ko' ni crno pod noktom; prođe nastava; vratim se doma; po mogućnosti ne pojedem mami sav ručak; radim za školu, ostavljajući sve više gradiva za jutro; trčim na trening, poludim jer mi sedamnaestica prođe pred nosom, na treningu krepam od umora; sjednem opet u tramvaj da bi mi nabrijani lik otraga puštao cajke; opet poludim; vratim se doma i čim vidim krevet zaspem. Ali da se vratim televizoru, ako se još sjećate. Pričali su i o tome kako uspješan i koristan život čine tri stvari: pušenje, droga i Dinamo. Ili ne, ne, ne, to sam čuo od nekog drugog. Te tri stvari su bile: posaditi drvo, napisati knjigu i imati dijete. Po mom mišljenju tu bi trebala biti i četvrta stvar – kuća s dvorištem jer negdje moram i posaditi dijete, pardon, drvo, a ne želim da mi dijete odrasta na ulici. No, vratimo se u stvarnost. Neki dan sam posadio čempres ili palmu, tako nešto. To je već prvi korak. Sam ovaj blog čini devetinu drugog koraka, a treći korak…, a ne, ne, ne. Što se tiče toga ne mislim se žuriti, a ni moja majka, vjerujem, ne bi bila presretna da dobije unuka, bar ne od mlađeg sina, tako da će Maks i Maksimilijan, tj. Maketa i Maklina (kako će se zvati moja djeca) morati pričekati.