mlada političarka

Zadnji put sam obećala da ću iznjeti svoje impresije iz sklonista za žene u koje sam bila velikodušno pozvana ispred udruge ŽENSKA POMOĆ SADA.Struka mi je bliska toj tematici, ali isto tako i posao kojim se bavim in politics, tako da sam bila ful u iščekivanju što ću vidjeti tamo.
Sklonište je tajno i tako mora biti (čak u nekim skloništima imate procedure ulaska i izlaska iz njih, različite perike ako je žena u opasnosti ili je netko prati) da bi se izbjegli svi neželjeni incidenti, pogotovo ulazak nasilnika.Najveća predrasuda je da nasilje prestaje tada kada žrtva ostavi zlostavljača, zapravo su tada najveće šanse za eskalaciju nasilja, pokušaje ubojstva, i, nažalost, ubojstva.
Sklonište je stan, sklonište je dom za sve one koje se nemaju gdje skloniti u slučaju ugroženosti života.
sad to sve tako birokratski zvuči, ali to je zapravo ono okruženje koje vam daje nadu da do kraja života nećete živjeti u odnosu koji se temelji na kontroli, moći-onoga drugoga, i na strahu.
Iznenadilo me sklonište, lijepo je i mirno, sigurno i toplo, obiteljsko i pozitivno.
Iznenadio me i podatak da se 80 % žrtava vrati "svom" nasilniku poslije boravka u skloništu...
ne mogu više u dubinu, tu je jedna pjesma koja najviše govori o tome...


DANAS SAM DOBILA CVIJEĆE

Danas sam dobila cvijeće
makar mi nije ni rođendan,
niti naša godišnjica.
Jučer me nazivao
pogrdnim imenima
i govorio mi ružne riječi
koje su me povrijedile,
ali ja znam da mu je žao i da me voli
jer danas sam dobila cvijeće.

Danas sam dobila cvijeće
makar nije moj imendan
niti neko slavlje.
Jučer me kasno u noći stisnuo uza zid
i počeo me gušiti.
Probudila sam se sva natečena, puna masnica koje skrivam,
ali ja znam da mu je žao,
jer danas sam dobila cvijeće.

Danas sam dobila cvijeće,
makar nije bilo posebnog razloga za to.
Jučer sam dobila batine i bilo je najgore do sada,
nos mi je krvavio, a rebra su mi slomljena,
Bojim ga se napustiti, jer kako ću sama,
a znam da me voli i da mu je žao
jer danas sam dobila cvijeće.

Danas sam dobila cvijeće jer
Bio je moj sprovod,
Jučer me konačno ubio,
Da sam bar znala prije i ostavila ga
I ja bi sada bila živa.
Ali ja znam da mu je žao,
jer danas sam dobila cvijeće...

It s all the same fuckin day, man...kako kaže Janis Joplin, davna moja muza iz teen godina.Nešto čujem da će je reciklirati, snimajući filmove o njoj, uh, tu bi bilo zanimljivog materijala.Da izdvojim samo jedan kuriozitet o mladoj dami-proglasili su je za najružnijeg muškaraca na campusu.Fakat bed.Nije ni čudo da se odala samouništenju.Ili kako kaže sada deklarirani četnikus, a prije prvoborac ulične zahodske poezije s ubojito iskrenim i ogoljenim tekstovima, Bora Đorđević-Sve to nije dobro, mrtvi nisu roba, pustite da mirno leže na dnu groba...
a ja opet moram žuriti, ma to samo govori o tome kako se nekad loše organiziram pa najmanje vremena imam da se posvetim blogu (eh, zato moj pisani dnevnik zjapi prazan već 4 mjeseca...zadnji zapis mi nesto depresivan, pa nisam htjela nastavljati u revijalnom tonu;)danas idem u posjet skoloništu za zlostavljane žene.To stvara u meni osjećaje uzbuđenja(jer na takvom mjestu nikad nisam bila) ali i straha( jer baviti se sa takvim delikatnostima teško je ostati hladan)
ma više me strah...ali mogla bi poslije nešto i napisati o tome...i objaviti jednu pjesmu koja me dirnula, a koju sam čula na predavanju o obiteljskom nasilju na mom postdiplomskome.kasnije...sad to moram obaviti...

Žurila sam na jednu fokus grupu s udrugama grada pa sam morala stati s postom, a taman me tad inspiracija prala...uh, sad opet moram uhvatiti nit.Eeee, gdje da ga tražim?Naprosto, izgled je važan medij.Najbitnija komunikacija s ljudima je upravo ono što "nosite" na faci;)haha.Izgled je temelj halo-efekta, izgled je temelj predrasuda, izgled je temelj mržnje, nažalost (da pojasnim-rasizam,nacizam,homofobija etc.)Poznato je istraživanje da su ispitanici na temelju fotografija "osumljičenih" ljudi za razne zločine manje i blaže kazne dodijeljivali upravo lijepim ljudima.
Trnoružica je lijepa, Snjeguljica je lijepa, vještica je ružna...U našoj kulturi-lijepo jest dobro, ružno je loše i zlo.
U politici čak svoju opciju iznosite putem vašeg izgleda.Komunicirate s ljudima i prilagođavate se sukladno dešavanju, prilici, mjestu i vremenu...onaj tko to ne čini, laže.Mehanizme prilagodbe dobijamo s rođenjem.Oni štite naš ego.Od rasapa, raspada...kako god.
U nekim situacijama sam se i ja prilagodila, npr.ne nosivši perje i roze đinđe na neke neprimjerene prilike, možda baš i same ljudske potrebe da ne viriš kao govno u punču (uh, odakle mi ova usporedba) i straha od odbacivanja(ah, šmrc, sad moram i prema sebi biti cinična)
Ono što je najzeznutije u politici i ono što svakoga guši kad je na vlasti da moraš šutjeti kad tvoji zaseru.Što je i normalno, ma u svkom radnom kolektivu se to događa, moraš očuvati sliku za van.Prema vani afirmativno, a unutra, u procesu koji nije vidljiv, možeš zauzeti kritičan stav.I mijenjati stvari.Polako, sigurno...čak i nije bitno ako mnoge stvari pokreneš, a tvoje ime ne ispliva van.Nije bitno.Ti znaš!I na tome gradiš sebe.Jer kad si mlad u politici ili bilo kojem mjestu djelovanja, najbitnije je da se afirmiraš.I da ne svaštariš, što imamo primjera političara/ki "katica za sve" ili "pitaj me što god hoćeš, ja sve znam, eventualno ne znam kako se zove žena šefa stanice u Bombayu".Ovaj blog je anoniman jer sam ja tako odlučila.Nema pritisaka ili zabrana iz centrale.Ovo nije moj službeni način komuniciranja, on je više intimne prirode, ovo nije službena politika moje stranke, jer stranka nisam ja. Iliti, iz davnih vremena-Tito, to smo svi mi!
A, ne..ovo je blog bez cenzure,s psovkama, s razbacanim mislima i iskustvima.I hvala na komenarima, dobro mi dođu;)

opet moja jutranja kava, uz obavezno surfanje, i uz obavezan pregled bloga...i to može biti sexy...da, i tad mi se baš fućka za cijeli svijet...
E, ne bi ja bila ja da se ne pokušam izvući iz situacije, te me ovaj put potaknuo jedan od komentara...a to je što se tiče uniformiranosti u politici...s najvećom diskriminacijom što se tiće izgleda sad se susrela u politici.Aktivna sam od svoje 19 godine, još od vremena kada sam bila apriori PROTIV (protiv HDZ-a, Tuđmana, sistema...) te se taj stav promijenio najviše zbog ozbiljnosti bavljena politikom, ne kaže se uzalud-najlakše je biti u opozicijio, samo sereš...no, kada si na vlasti, e onda moraš biti konstruktivan i vrlo afirmitivan...Moraš biti ZA.Što je ponekad vrlo teško, jer kad tvoji zaseru, i dalje moraš biti afirmitivan...
eh, da, pričala ja o diskriminaciji zbog izgleda...kada sam trebala ući u skuštinu grada, najveći problem, i to isključivo u mojoj stranci, bio je moj JEDAN piercing.Vodile se rasprave, sastajala se predsjedništva, da kako mi možemo pustiti tu malu (e, fakat sam bila u najranijim godinama 20-desetljeća) koja ima piercing, koja ima plavo-rozu kosu, kak će se na to gledati, pa kako će je prihvatiti?
i na kraju moja pobjeda...Ulazim tamo gdje sam i trebala ući, i svi uniformirani zapravo svijetle od sreće što napokon mogu vidjeti nekoga različitog.NE, nisam se odrekla piercinga, naprosto, kad ga jednom stavite, ili ga izvadite zauvijek, ili ga ostavite, nema skidanja-tamo-vamo...
i ne samo što sam ostavila taj pierc, nego sam stavila i drugi...tako da ponosno nosim 2.who gives a fuck?
a đinđe su decentne, jer jedno je od pravila javnog nastupa da mnogo detalja odvlači pozornost...nastaviti ću ovu temu, moram žuriti.........

Najviše volim jutro, jer tada pijem svoju prvu kavu te je najpoželjnija varijanta da nema nikoga oko mene...to činim u svojoj kuhinji (ok, malo pretjerujem, nije baš moja, dijelim je još sa majkom, tajkom i sestrom, uh, ne zaboravljam mačku), čak mi ni muzika ne treba, samo osjećaj da je danas novi dan i da ću ga ispuniti sa svim aktivnostima koje će me odvesti naprijed.U zadnje vrijeme sam se politički aktivirala među ljudima, ili da se izrazim korektnije-vježbala sam populizam.Moja stranka za sada nema rješenje kako ljude-glasače-građane i građanke približiti nama, pa sam uzela stvar u svoje ruke.
Ja sam lokalna političarka, jedna od namlađih, što je super za izvući se ako nešto krivo napravim, ali je isto tako i dvosjekli mač, ako nešto i dobro predložim( nešto što ruši uvjerenja starijih i klima stolice) uvijek se izvlači quasiargument-mlada damo, pa vi ste još premladi za takvo što.Mislim, to je još i benignija varijanta, ima i malicioznih komentara, spuštanja, seksizma (svi se bave ženama u politici, nitko se pretjerano ne fokusira na mlade žene koje su uglavnom meta "upucavanja" ocvalih političara). Tu se treba postaviti, ali nije ni to lako.Treba naći tanku granicu između pristojnosti i odbijanja.A odbijanje ja majka svih strahova...Samo se nasmiješ, i odeš dalje svojim putem, ne mareći za primjedbe tipa "Joj, kak vam je zgodan remenčić" uz obavezno dodirivanje struka koji je opasan remenom, ili "Ovaj piercing na bradi vam ne smeta u ljubljenju?" te "Želiš doći na sastanak?Uh, nadam se da ćemo biti sami, he he!"...
I takve brije...Nekad je seksizam dovoljno prepoznati i u pogledu, onako prljavom, pogledu čovjeka koji je dovoljno star da ti bude otac, nekad čak i djed, onom pogledu koji te svlači.
Tad uglavnom mijenjam poziciju, izlazim iz vidokruga te osobe, ugalvnom to kometiram sa svojim kolegama po oružju, naravno muškima, u koje imam povjerenja.
Kada dolazim na bitna primanja, bitne skupštine, trudim se biti što decentnija, trudim se ne izazivati pažnju(joj, makar mi je to u krvi, kao prava vodenjačica uvijek imam potrebu biti drugačija-to mi je temeljni driver u životu), tako da doma ostavljam sve svoje silne đinđe, narukvice, ogrlice, perje...hahahaha.
i to je očaj..politika se trudi da uniformira čovjeka.Svi nekako postajemo isti.ista odijela, isti kostimi...natječu se samo u skupoći iste te u boljoj marki...Ali to je ful žalosno.Zbog čega?Smatram da su političari reprezent društva.A društvo nije uniformirano, nije isto.Ja na svojoj poziciji zastupam 15 000 građana/građanki.Umišljam si da su to mlađi ljudi jer ja sigurno neću pričati o stvarima o kojima ne znam ništa i za koje me nije briga.Zastupam interese mladih ljudi...ja sam jedna od njih.Ako oni nose odijela, ako oni teže unifikaciji, onda ću i ja biti takva.Ali, to je i prostim okom vidljivo kolike su različitosti, te koliko je teško identificirati se mladom čovjeku s nekim tko je starmao, s nekim tko izgleda totalno drugačije od njih.
Vanjski dojam, da ne kažem izgled, u jednom javnom nastupu odnosi 55 % pažnje publike.(i onda ne živimo u lookizam društvu, pih)
38 % je konecentrirano na ton, glas, boju glasa, intonaciju...
sam sadržaj je toliko manje bitan, to je prestašno, mogu pričati o etničkom čišćenju žaba na Marsu ili o tome da sutra cijeli Zagreb pretvaramo u konc logor, a to će primjetiti samo 7 % ljudi....ajme...
Da zaključim, radne obaveze me zovu, politički život je nekad totalno autarkičan, nekad euforičan, nekad kurvanjski i nepravedan, trgovački, da ne velim, ali ima ljudi koji se to usude mijenjati...samo ih treba prepoznati.U toj masi odijela...

ja zivim sama u svetu tuge, u pustinji hladnoj, noći duge...čak i kad svane, sivi su dani, uz takav zivot i smrt me mami...jedna lijepa stvar od NEGATIVA( sjajan srpski rock-pop band s odličnim vokalom, ne trash u vidu girly pop-a Anđurine Marić), ne toliko po tekstu, koliko po sentimentu koji pogađa upravo najgore u nedjelju kada sve staje i zapravo nam daje priliku (prokletu prililiku) da stanemo i da se upitamo-VER D FAK AM AJ GOING?
Oduvijek sam mrzila nedelju, čak sam to jednom pokušala obrazložiti-"nedelja je dan kada osjećam univerzalni bed svijeta"!!!Zašto se tako osjećam, pitanje je...nekako je i drugima nedelja psihički teška...taj me osjećaj još proganja od osnovne škole kada sam za ponedjeljak rano ujutro trebala nabubati cca.5 stroga nekih besmislenih pjesmuljaka, oh, ispričavam se, poezije vrhunske književnosti.
Ako ću se ikada ubiti to će biti nedjelja.Ujutro.Prema riječima mnogih psihijatara koje sam slušala na predavanjima(još mi niti jedan nije bio na platnoj listi, ali imam vremena i za to) jutro je vrijeme kada se depresivci ubijaju.Zašto?Jer se tad suočavaju s novim danom te su uvjereni da ga neće moći izdržati, pa je puno bolje svoju muku skončati odmah.
Ima tu i logike.
makar, ja sam tip kojeg sva muka negdje navečer stisne,kad mi se počne motati moja veza po glavi, moj dečko kojeg neizmjerno volim, ali totalno bezkritički, osoba iz drugačijeg svijeta od mojeg,ogromna daljina među nama, moje stambeno pitanje, totalna bezperspektiva preda mnom, krediti koje moja obitelj mora otplaćivati jer je stavila potpis kao jamac, pa sad izvolite cijeli život otplaćivati 50 tisuća eura, moje zdravlje, moje cigarete za kojima stalno posežem da smanjim stres, pa korelacijski i povećavam stres od stalnih pitanja hoće li me kakav rak uhvatiti...pa kad se zapletem u razmišljanja od koga sam ovaj tjedan dobila crne točke, a od koga svijetle...Zapravo, nedjelja je, kako je jedan moj prebivši davno rekao, odličan dan ZA FUCK.

ja bi da 800 km pretvorim u 1 km, pa bi mi duša bila na mjestu.

Za početak moram obraniti moju rozu pozadinu(ah, kako ovo dvosmisleno zvuči).Zašto ja kao političarka nema pravo na rozo, tj.od mene se traži određena doza muževnosti? Eh, nije to tako naivna konstrukcija, jer kaže se da u politici najbolje uspijevaju žene koje igraju po muškim pravilima.E pa pošto se meni iskreno ni u životu niti u politici ne da igrati po pravilima, zadržavam svoje pravo na imanje roze pozadine (pa i sa šljokicama, ali tek kada je uvedu;)A i u našu politiku treba uvesti veselije tonove, zar ne?
Nije me bilo para dana, bila sam izvan države u našoj dobrosusjednskoj deželi...kada razmišljam o našim odnosima, zapravo kužim da se najviše vole narodi koji si nisu susjedi..(po onoj staroj poslovici koja je uglavnom u srpskom obliku-nek i komšiji crkne krava).Npr, Hrvati se najbolje slažu s Makedoncima, Srbi sa Slovencima, i tako sve ukrug, te je jedina prava prepreka stvarnoj tzv.ljubavi zajednička državna granica...eh, što si dalje, srcu si nekako miliji...
Dežela mi se nije posebno promijenila od ulsaka u EU.Slovenci i dalje kao japanski crvi rade preko tjedna, sve u odijelima, i sve to jako strogo manijakalno poslovno, da bi na kraj tjedna zabili se u prvu kafanu-birtiju-birtz i tako pridnosili općem alarmantnom stanju fenomenu alkoholizma u naciji ili barem trendu socijalnog pijenja iliti opijanja.Znate kako je to u malim gradovima/sredinama/selima-svi žive za vikend da se dobro iznapijaju, a onda slijedeći tjedan samo prepričavaju tko se kad i gdje najbolje napio, za koliko para i koje je sve gluposti uspio učiniti(..i onda je Ivek došel na sred mosta, popišal se panduru na kapu sve sa šahovicom, i ondak je bežal, ma kak bu sad jadan uopće radil u svojoj mesnici, zamisli ak taj pandur dojde...i sve tako u različitim varijacijama na temu...)
Glavni kolodvor u Ljubljani još uvijek je okupljalište ex-Jugo profila svih zanimanja, od šverosa do slastičara, tako da taj dašak Balkana dežela još nije izgubila...A i sudeći prema autobusu firme Krstić od Velenja do Ljubljane još dugo niti neće...
Bila sam na skupu mladih političkih aktivista iz cijele Juge, svatko od nas vuče svoju (državotvornu) muku, svatko se koprca s onim što su mu starije generacije ostavile, još samo da đetići iz Crne Gore dobiju svoju državu, i onda je posao gotov do kraja.
To je bio skup različitih mentaliteta sa zajedničkom poveznicom naslijedstva u zajedničkim, rano djetinjim uspomenama..tataratira..jesmo svi drugari?...ali, uskoro će nas zamijeniti nove generacije koje o kockici, evrokremu i nedeljnom poslijepodnevu neće znati baš ništa...ali će zato znati sve o fuckin ratu, to je ono najgore što su nam političari ostavili.
Zato ja biram rozo.Ono bar ne traumira;)

neko je totalno blesavo doba i ja, umjesto da se kupim u krpe, rađe ću napisati svoj prvi blog u životu...i vrijeme je...negdje po mom stanu razbacano je cca.26 dnevnika mog života koji me sustavno prate još od 14 godine.Kolega me u nekom delirantnom stanju nagovarao da to jednog dana i objavimo, ali ne bi mogla izaći u javnost nakog toga;)Znam, znam, sad je to jako popularano, ah, zovu to CHIC LIT ( iliti kao chick literatura, ajde da ja vama kažem gdje sam ja prvi puta popušila joint, na kojem sam igralištu otkrila što je to orgazam, kako me bubnulo prvo pivo itd...a ne, ne hvala, ja bi još uvijek svojoj baki i roditeljima čista pred oči)
tako da je zapravo benignija varijanta da napišem koji post i ne otkrivam taj dio intime.Uostalom, poznavajući sebe, i ovdje ću biti iskrena tako da svi prljavi detalji prijete da izbiju na površinu...
Samo, danas mi je 25.A osjećam se kao da mi je još 14...nisam se mnogo ni fizički promijenila (ne, nisam ostala dijete, nego sam bila baš napredna, barem u tom vizualnom smislu),a neke psihičke mijene su evidentne, makar i dan danas se osjećam da me se uvijek nasamari baš na istim stvarima.
I uvijek nekako nepopravljivo vjerujem da će sutra nešto biti bolje, ali zapravo se pitam što?Možda ću se bolje naučiti vrtjeti u začaranom krugu..see you.