četvrtak, 20.03.2008.
...PJESMA NA PODU...
Ni sama ne znam kako da počem..ovo što namjeravam napisati..
Recimo ovako...još davno kada sam imala oko 14 godina našla sam u jednim novinama jednu prekrasnu pjesmu...koja me dirnula u dušu..tu pjesmu sam otkinula i čuvala je dugi niz godina...
Uvjek kad bi bila tužna, ili se sjetila njega, kojeg sam izgubila kao malena curica od 8 godina, uz moje pjesme, uvijek bi tu pjesmu čitala...
Naime pjesma glasi ovako:
Tata
Onda kad si otišao, bila sam mala, i sama i ranjiva.
Tužna jer te nema, i sada, dok ovo pišem, suze mi sjaje u očima.
Znam da nikad nećeš vidjeti što je sve utim suzama: koliko boli, tuge i patnje za tobom.
Tata, volim te. I znam da i ti voliš mene, samo to ne znaš pokazati.
Možda se netko tamo gore na nebu pobrine da saznaš i pročitaš ove retke.
Ili možda bolje ne.
Što bi bilo kad bi saznao koliko sam patila svih ovih godina za tobom.
Što bi bilo kad bi svu tu bol zgusnuo u jednu minutu i osjetio samo mali djelić toga?
Ne, bolje je ovako, neka tebe ne boli, jer, tata, ja te samo volim.
A nikad, nikad ti to nisam mogla reći.
Tvoj kći
Ova pjesma još kao maloj mi je ostala u srcu, iako je nisam ja napisala, uvijek sam je čuvala...
I najveći razlog zašto sam ovo napisala je taj, što sam ovu pjesmu jutros našla u hodniku na podu...
Hodajuči jutros pogledam na pod, neki papir, uzmem u ruku, kad ova pjesma...
Skamenila sam se...
počela sam plakati...
Jer ovu pjesmu sam drzala među svojim uspomenama u kutiji na ormaru u sobi
...ZATVORENU U KUTIJI...
A jutros, sam tu istu pjesmu pronašla na podu, u hodniku...
- 11:33 -
Komentari (34) - Isprintaj - #
