As time goes by...
|
Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane... Jučer je našoj jako dragoj Mata Hari pozlilo i nije mogla na koncert Hladnog piva za koji je karte bilo dosta teško dobiti (rasprodane su dva dana prije). Stoga sam, da karta ne propadne ( :-))) ), umjesto nje išao s Tripleom u Stereo (koji je btw sjajan koncertni prostor, sve više to kužim). I tako sam ja, fun HP-a još od Džinovskog, nenadano završio na njihovoj živoj svirci. No treba naglasiti, Džinovnskog sam obožavao, Gad isto tako, hvaljeni Šamar sam dosta slušao, ali Knjigu žalbe još ni nabavio nisam.... Znam, znam, shame on me, ali tako je kako je. I tako, našao sam se na koncertu na kojem smo Triple, njegova frendica Švabica i ja bili u veteranskim godinama. Ne bi se baš moglo reći da je prosjek godina bio 19 (jer bi tada trebalo tamo biti i primjerice dijete od 9 godina da bi neutraliziralo mene od 29 na prosjek od 19), ali mod (dakle, najčešće obilježje) je vjerojatno bio tu negdje. Osim toga, najnovije pjesme nisam znao (a njih je bilo najviše), a stare sam djelomično i zaboravio. Kako smo, naivčine, došli tamo oko 930 jer je koncert bio najavljen u 10, pa smo zatekli praznu dvoranu (počeo je u 1130), uspjeli smo uhvatiti sjajna mjesta u prvom redu galerije. Onako, za starce, nije bilo guračine, a «rezolucija perfektna». Zaključci: koncert je bio sjajan: atmosfera genijalna, svirka energična i duga (2 sata i kvarat). Možda je malo čudno izgledalo da svi oko mene divljaju na «Nije sve tako sivo», a ja usamljen na «Trening za umiranje», ali sve je to rock'n'roll. |
Komentari (6) - Isprintaj - #
